U posljednjem djelu “Arkanovog tigrića” najviše je “fasovao” Čedo Jovanović

Milorad Ulemek Legija (51) u zatvoru je otkrio da posjeduje književni talent. Na zloglasnom ‘sedmom odeljenju’ zatvora u Požarevcu kojeg zovu još i Alkatraz, gdje služi maksimalnu kaznu, dane krati pisanjem autobiografskih romana. Nedavno je objavio dvadeseti.

Tajna Legijina srca

Iz nekog, samo njemu znanog razloga, većina Legijinih romana nosi naslove koji podsjećaju na kung fu filmove B produkcije koji su bili popularni u Jugoslaviji 70-ih. “Gvozdeni rov”, “Kroz vatru i vodu”, trilogija “Prah i pepeo”, samo su neki od hitova ovog osebujnog romanopisca čija sabrana djela uskoro izlaze u Srbiji. Kada je u melanholičnom raspoloženju, Legija izbacuje i romantične naslove poput bestselera “Tajna mog srca” ili hita “Ljubav suzama ne vjeruje”.

Za razliku od Vojislava Šešelja, koji je svoje zatvorske dane također kratio skribomanstvom i za vrijeme svog boravka u Haagu izbacio više desetaka knjiga koje su uglavnom dokumenti sa suđenja, Ulemek Legija, vjerovali ili ne, posjeduje književni talent.

Njegovi autobiografski zatvorski romani pisani su u prvom licu, jednostavnim, duhovitim i iskrenim stilom koji lagano podsjeća na prozu u trapericama. Problem je jedino što Legija nije nosio traperice već maskirne uniforme i djelovao u jedinici koja je tokom rata u bivšoj Jugoslaviji počinila brojne zločine.

O svom uzbudljivim događajima bogatom životu, Legija piše s jasne pozicije razočaranog srpskog nacionaliste čije je vrijeme, nadajmo se zauvijek prošlo. Međutim, način na koji piše nije bez šarma. Na nekim dijelovima kada opisuje svoje bogato iskustvo uživanja narkotika, stil mu postaje nalik onom oca gonzo novinarstva, Huntera S. Thompsona.

Tako u jednom svom romanu, za iskustvo dehidracije u pustinji piše da je slično ‘žvakanju dvije cigle marokanskog hašiša i ekseru na prazan stomak (ekser,sintetička droga ecstasy, op.a)’.

Iz njegovih romana može se doznati da mu je omiljeni bend bio Rage Against the Machine i kako se volio opuštati jureći Beogradom u svom džipu i slušajući njihov hit “Killing in the name of” na najglasnije. Sablasno, no scenski zahvalno.

Na stranicama svojih dvadesetak autobiografija razotkrio je i mnoge pojedinosti o privatnom životu srpskih političara. Najviše je ‘fasovao’ Čedo Jovanović jer je Legija detaljno opisao njihova razuzdana druženja pored bazena u sjedištu Zemunskog klana u Šilerovoj što je veoma naštetilo ugledu ovog političara u Srbiji.

Legijin najnoviji uradak spada u prvu skupinu njegova opusa koju ćemo nazvati ‘kung fu romanima’. Legijini ‘kung fu romani’ bave se više vojničkom, a manje romantičarskom stranom ovog ratnika pjesničke duše. Najnovije Legijino ‘remek djelo’ zove se “U Tigrovom gnezdu“. Slučajno ili namjerno, naslov je pomalo zbunjujuć jer omiljene Arkanove velike mačke u divljini ne žive u gnezdima jer ‘gnezda’ uglavnom svijaju leteće životinje, a ne četveronošci.

U Tigrovom gnezdu

Međutim, možda se radi o namjernoj igri riječi i ovakvim impozantnim naslovom Legija je vjerojatno želio naglasiti kako se ne radi o običnim tigrovima iz džungle, već posebnoj vrsti prugastih mesoždera. Roman se naime bavi periodom života koji je Legija proveo služeći u Arkanovoj Srpskoj dobrovoljačkoj gardi, zloglasnim Tigrovima.

Tigrovi postoje i danas, tvrdi u romanu, no ne otkriva čime se jedinica bavi.

“Nije točno da su Gardu osnovali kriminalci. Nju su osnovale srpske patriote koje nisu žalile sebe da stanu u obranu srpskog naroda. I dan-danas se prema Gardi čini nepravda tako što se ona naziva paravojnom formacijom. To nije točno. Od svog pojavljivanja na vukovarskom ratištu, Garda je stavljena pod komandu tadašnje JNA, a kasnije pod komandu Srpske vojske Krajine. Na ideju o osnivanju Garde, Arkan je došao kada je video kako se razni likovi poput Šešelja i Vuka muvaju među navijačima, pokušavajući da ih privuku u svoje partije. Arkan je mislio da ako već treba da se uradi nešto za svoje ugroženiji srpski narod, onda to treba da bude konkretno, a ne da se ide po kojekakvim mitinzima i ždere jagnjetina”, opisuje nastanak zloglasnih Tigrova Legija koji izgleda još uvijek naivno vjeruje da je Garda nastala iz plemenitih ciljeva.

Vreće novaca za Unprofor

U knjizi Legija ogoljuje i svoj odnos sa Željkom Ražnatovićem Arkanom koji mu je bio idol, učitelj i mentor. Iznosi brojne pojedinosti o tome kakav je Arkan bio ‘iza kulisa’ pa, između ostalog, piše kako je došao do svoje svoju prve kuće na Dedinju. Kuću preko puta Zvezdina stadiona, na čijem je mjestu kasnije izgradio ružnu viletinu u kojoj sada stoluje Ceca, Arkan je osvojio u partiji pokera.

Ražnatoviću, piše dalje Ulemek, nikakav problem nije bilo podmićivanje Unproforaca kojima je dijelio vreće novaca.

“Niko nije imun na pare. Jebe se njima za nas ovdje, to im je plata za skoro dva mjeseca. Niko ne odbija takvu ponudu”, prenosi Legija Arkanove riječi nakon što je stranim vojnicima zaduženim da održavaju mir dao vreću u kojoj je bilo 100 000 maraka da puste Gardu da nesmetano prijeđe Drinu.

“Mnogo je priča ispričano o Gardi i uglavnom su mnoge od njih bile neistinite, jer samo oni koji su u njoj bili mogu da ispričaju istinitu priču. Kao i sve priče, i ova ima dve strane. Jedna strana govori o nevjerojatnom drugarstvu, požrtvovanju, zajedništvu koje je krasilo Gardu. O nevjerojatnoj hrabrosti mnogih koji su bili u redovima Garde i koji su sve podredili borbi za otadžbinu, za narod u njenim redovima, koja je i osnovana radi tih uzvišenih ciljeva. Druga strana je teška i sumorna jer nosi mnoga sjećanja na sve one gardiste koji više nisu među nama, na one koji su pali i položili svoje živote, kao nešto najsvetije, na oltar otadžbine.

I ovdje ne govorim samo o onim gardistima koji su bili fizički ranjeni, naravno, o njima na prvom mjestu, ali tu su i mnogi kojima je srce ostalo ranjeno zato što su, između ostalog, godinama bili provlačeni kroz priče kako su tobože u Gardi činjeni ratni zločini i druge neistine koje se često mogu čuti, uglavnom od onih koji Gardu nisu ni vidjeli. Od onih koji su ratovali samo u Diznilendu”, piše Legija o problemu lažnih boraca kojeg, očito, imaju sve tri nekada zaraćene strane.

Za Tigrove slikovito kaže da su se “borili širom bivše Jugoslavije braneći svoj, srpski narod od najezde raznih hordi koje su željele da ponove sve ono što su njihovi preci radili u Drugom svjetskom ratu”.

Rat u Jugoslaviji

“Čini mi se da smo olako prelazili preko svih optužbi koje su godinama svaljivali na nas kao narod, kao naciju. Izgleda da je kod nas Srba pamćenje kratkotrajno”, halucinira Ulemek kojega je početak rata zatekao u francuskoj Legiji stranaca. Isprva, priznaje, nije puno mario za ono što se događa u Jugi:

“Ovde, u Francuskoj, Vukovar su zvali hrvatskim Staljingradom. Još tada se moglo vidjeti na čijoj su strani simpatije, odnosno kako se francuska javnost polako dresira na čiju stranu treba da stane. Polako čitam svaki tekst i sve je o ratu. Nije mi bilo jasno kako nisam znao ništa, da je prvo počelo u Sloveniji. Doduše, i tada smo bili u Africi, u Ruandi. Išli smo opet da smirujemo neke čamuge koje nisu baš najbolje razumjele da ta nezavisnost koju su dobili od Francuza i ostalih kolonista koji su ih jahali u proteklom vremenu i nije baš ona prava nezavisnost, nego je to, što bi rekla deca, onako, kobajagi. Po povratku iz Ruande, pravac Čad tako da se i nisam nešto posebno interesirao što se događa u Jugi.

A nešto me i nije bilo briga. Zovem s vremena na vreme kući da vidim da li je sve kako treba i to je to. Ko je mogao i da pomisli da u Jugoslaviji može da izbije takav pičvajz?! Kad sam stigao u Marseille, u bolnicu iz Čada, bio sam u šoku jer je gotovo na svim kanalima dnevnik počinjao događajima iz Jugoslavije. Zapravo, i sami Francuzi su bili u šoku zbog toga što se na kraju 20. vijeka u skoro samom srcu Evrope vodi jedan rat. I to kakav! Mada, oni o Balkanu nisu imali pojma. Nisu znali da tamo nikada neki sukob nije mogao da se završi s nekim čarkama. Moralo je da bude krvi do kolena. Mogli su to da nauče iz istorije”, iskren je Milorad Ulemek koji se Arkanovoj Gardi priključio nakon što je o njoj čitao u francuskom tisku.

“Opisuje se u daljem tekstu koju sve obuku imaju i kako se bore za srpski narod. U stomaku osjećam kako mi nešto titra. Kroz glavu mi prolazi pitanje: Da li sam na pravom mjestu i da li bi možda trebalo da budem tamo”, piše Legija koji je zbog svog iskustva iz Legije stranaca vrlo brzo napredovao u vojnoj hijerarhiji arkanovaca.

Princ u bijeloj golf dvojci

Legiji je Arkan povjerio brigu o srpskom princu koji je u vrijeme rata posjetio Srbiju. U tom posebno zabavnom djelu knjige, Legija otkriva kako nije baš pretjerani ljubitelj plavokrvnih plemića i kraljevskih porodica.

“Mislim da ne treba biti mnogo pametan pa se vratiti unazad i vidjeti kako su nastali i ti Karađorđevići i oni Obrenovići. Svinjari su bili i jedni i drugi. Malo se napunili prodajući svinjčad, malo izmuvali svoje pristalice i op, odjednom oni vladari, pa još i kraljevi. Svi ti kraljevi su bili zapravo preteča tajkuna. To je kao kad bi se neki današnji tajkun proglasio za kralja. Danas je istina drugačije uređenje, ali u ono vreme to je tako funkcioniralo, ko je imao više para, taj je mogao da bude i kralj, što god je htio. A narod stoka, vjeruje u laže. Ne mogu da vjerujem da je tako i danas”, piše Legija i dodaje kako ga je posebno zabavljalo kada se s princom po Srbiji vozio u golfu dvojci.

“Princ se vozi u belom golfu dvojci. Kakav je ovo princ, mislim se”, zabavan je Legija koji je na kraju rata tražio Arkana da ga raspusti iz jedinice jer je smatrao da nisu postigli ono za što su se borili:

“Toliko poginulih, ranjenih i osakaćenih. Samo je Garda imala više od sto osamdeset poginulih za sve ove godine. Ranjenima se broj ni ne zna. I sada je neko odlučio da je gotovo. Nema više ubijanja, nema više ratovanja. Što smo se klali, klali smo se. Sada će biti onako kako neko drugi hoće. U ovom zbiru mi Srbi nismo baš najbolje prošli. Sve ono što je vjekovima unazad uz tešku muku, bol i tragediju stvarano, sada je izgubljeno nečijom voljom. Govorim mu kako sam razočaran u sve i kako nisam ovako zamišljao borbu za naše srpske interese. Kažem mu da više nisam načisto sam sa sobom što je istina, a što mit o nama Srbima. Što smo to radili ovih pet godina, pa smo prošli kako smo prošli”, iskreno piše o svojim iluzijama Ulemek.

“Došao sam u Gardu kao klinac koji nije imao pojma u što se upušta. Izašao sam s činom đenerala. Iako je to bilo fiktivno, trebalo je i to zaslužiti. Ni Garda se nije obrukala, nikada. Nismo nikada pobjegli iz bitke, ma koliko ona teška i neizvjesna bila. Nismo činili ratne zločine. Nismo palili i činili zvjerstva, kakvih uvek ima u svakom ratu”, zaključuje u romanu Legija, koji zatvorsku kaznu služi zbog nekoliko atentata koji uključuju i četverostruko ubojstvo članova stranke Vuka Draškovića koje je pregazio kamion na Ibarskoj magistrali i upletenost u atentat na bivšeg premijera Zorana Đinđića.