Šizofrenija srpskog uma

Nakon ubistva 49 muslimana u dvije džamije u gradu Krajstčerču na Novom Zelandu, društvene mreže u Bosni i Hercegovini su eksplodirale od komentara. Najveći broj ljudi je osudio taj zločin, ali Bošnjaci su to iskoristili da sebe prikažu kao žrtve, a Srbe kao ubice. Srbi su se upirali da dokažu da muzika koju je slušao ubica u autu i ispisana imena istorijskih ličnosti na puškama i okvirima za municiju nemaju veze sa njima, dok su Hrvati prilično nezainteresovano sve to pratili sa naučno- ustavnog skupa u Neumu.

Meni je posebno „za oko zapala“ ona grupa Srba koja je bezkompromisno osudila zločin u Krajstčerču i koja istovremeno poštuje lik i djelo prvog predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića i ostalih srpskih heroja.

Kako je moguće da istovremeno osuđuješ ubicu Brentona Taranta i poštuješ lik i (ne)djelo Radovana Karadžića, to mi nije jasno?

– Kako je moguće da si zgrožen ubistvom 49 muslimana u džamijama na Novom Zelandu, a nisi ubistvom preko 30.000 bošnjačkih i hrvatskih civila u Bosni i Hercegovini u posljednjem ratu?

– Kako je moguće da si zgrožen ubistvom 49 muslimana u džamijama u Novom Zelandu, a nikad nisi tražio da odgovaraju Srbi koji su porušili 534 džamije, oštetili 249 džamija, porušili 175 mesdžida i oštetili 41?

– Kako je moguće da si zgrožen ubistvom 49 muslimana u džamijama u Novom Zelandu, a ne smetaju ti sva odlikovanja i povelje kojima je odlikovan prvi predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić?

Naravno ovaj spisak nelogičnosti bi mogao ići u nedogled, ali nema potrebe za tim.

Vratimo se našoj šizofreniji.

U nalaženju opravdanja za naša nedjela ova grupa je vrlo maštovita i rećiće vam:

– Da se u ratu gine.

– Da su i oni nas ubijali.

– Da su Bošnjaci i Hrvati prvi počeli, a mi se branili.

– Da su Bošnjaci i Hrvati sami sebe ubijali.

– Da bi bilo sve drugačije da Alija nije odbio Kutiljerov plan.

– Da Radovan Karadžić nije nikoga ubio, mada je je bio Vrhovni komandant Republike Srpske.

Opet se pitam kako je moguće da ne saosjećaju sa porodicama stradalih bošnjačkih i hrvatskih civila, sa kojima su bili rodbina, prijatelji, poznanici, radne kolege, a saosjećaju sa muslimanima iz Novog Zelanda?

Onda će oni reći da saosjećaju, ali zločini su individualni i za to mnogi Srbi i odgovarali pred mnogim sudovima.

Onda se nameće sljedeće pitanje, ako saosjećate sa stradanjima nevinih Bošnjaka i Hrvata zašto ne otkrijete grobove nestalih civila u prošlom ratu? Ako imaju empatiju prema ubijenim Bošnjacima i Hrvatima zašto Republike Srpska ne postavi obilježja na mjestima njihovog stradanja? Ako iz nekog razloga Republika Srpska ne može da izdvoji novac za memorijalizaciju tih stradanja, zašto se srpski ministiri, premijer ili predsjednik ne pojave na komemoracijama u Prijedoru, Višegradu, Foči ili Srebrenici?

Zašto?

A onda oni meni odgovore, a što ti Puhalo ne pišeš o srpskim žrtvama, pizdo plaćenička.