Bijeda nema nacionalnost u BiH
Dok se političko-međunacionalne nesuglasice u Mostaru često uvlače u sve pore društva, u redovima gdje se čeka na porciju tople ‘čorbe’ i pruža prazna kantica za ‘ponijeti kući’, nema Hrvata, Bošnjaka ili Srbina. U pučkim kuhinjama u istočnom i zapadnom dijelu Mostara čeka se na kruh i topli obrok. Ovdje nema razgovora o nacionalnosti jer su, kako i sami kažu, svi isti.
‘Svi smo mi bijeda’
“Je li sad bitno ako sam Hrvat ili Bošnjak? Šta je to meni važno? Nema tu nacionalnosti, svi smo mi bijeda i čekamo milostinju. Evo, ovako mi je više od 10 godina. U redu…, nema posla, a gladna usta ne mogu čekati”, kaže Zlatko. On je prije svega desetak godina vodio normalan život, i nije ni sanjao da će na ručak čekati u javnoj kuhinji.
“Radio sam ali sam sada na socijali, a to nije dovoljno ni za režije. Ovako će biti dok sam na nogama, a teško da će se nešto promijeniti”, zaključuje i nastavlja, “Nije ni meni najgore. Ima ovdje i fakultetski obrazovanih, samo se ljudi srame. A, nemaju zašto. Neka se srame drugi.” Ne želi se fotografirati i kaže da mu je “dosta i njegovog jada”. “Nemoj me, nisam ti ja za slikanje. Nisam se uredio”, kaže šaljivo, nakon čega su se ostali, koji čekaju svoje porcije, počeli smijati.
‘Da nam mogu dati više kruha’
U redu za obrok u istočnom dijelu Mostara čeka i gospođa Mejra Morić, samohrana majka troje djece, čiji je suprug poginuo tijekom rata. “Ovdje sam i kad su vrućine i kad je snijeg i kiša. Ja drugog načina nemam da preživim i svaka čast što nas hrane. Da mi nije javne kuhinje ne znam kako bi živjeli”, kaže gospođa Mejra hvaleći uposlenike kuhinje Crvenog križa Mostar.
Prije rata radila je u mostarskom naselju Buna na farmi krava, ali život, kako kaže, nosi svoje i po dnevni obrok u Javnu kuhinju dolazi već 13 godina.
“Bilo bi bolje da nam mogu dati više kruha. Razumijem da su teška vremena, ali dok bude njih biti će i nas“, kaže Mejra pružajući svoju kanticu za sipanje s kuhanom rižom i kupusom koju će ponijeti kući. „I napišite tamo da molim dobre ljude da pomognu kuhinju, jer će i nama biti bolje“, poručuje ona.
‘Iako su siromašni, imaju svoje dostojanstvo’
Mevla Salčin, voditeljica ove Javne kuhinje za DW kaže da se svaki dan podijeli 423 obroka, a da se tijekom rata kuhalo i za 9.000 ljudi. “Čak oko 80 posto korisnika ovdje se hrani od 1993. godine, što znači da se kvaliteta života tijekom tolikih godina za njih nije promijenila. Mnogi od njih su preponosni da bi čekali u redu za obrok i stoga mislim da je broj gladnih još veći. To je jako tužno”, kaže zabrinuto Salčin.
Ističući kako nije lako priskrbiti toliku hranu za one u potrebi, posebno naglašava pomoć dijaspore: “Sirotinju svoga grada nije zaboravio jedan naš Mostarac, Nedžad Asović koji putem Facebooka prikuplja pomoć za potrebne, ali moram spomenuti i dragocjenu pomoć njemačke misije EUFOR-a tijekom njihovog boravka u Mostaru od 1997. do 2007. godine. Nekadašnji pripadnici i danas, kada turistički posjete Mostar, dođu pomoći sa svojom donacijom.”
I ravnatelj Pučke kuhinje Franjo Slišković za DW kaže da je zamjetan porast korisnika. “Dnevno se pripravi 250 obroka. Građani su se uvijek odazivali s donacijama i svaka pomoć je dobrodošla kako bi barem malo olakšali težak život našim korisnicima. Mnogi od njih se srame i ne žele da ih se snima, što je razumljivo. Iako su siromašni i u potrebi – imaju svoje dostojanstvo”, zaključuje Slišković.
