BiH u borbi protiv terorizma: Mnogo agencija, a učinak mali

Bosna i Hercegovina je već tri puta ove godine bila na meti terorističkih napada. Premda je, nakon napada na policijsku stanicu u Bugojnu, Ambasadu SAD-a, te nakon hapšenja Huseina Bilala Bosnića, vođe vehabijskog pokreta koji promoviše radikalizam, rečeno – nikada više, nespremnost organa sigurnosti životom je platio najprije policajac u Zvorniku, a potom i dvojica pripadnika Oružanih snaga (OS) BiH u Sarajevu. Treći i posljednji napad na policijsku stanicu u Zavidovićima, završio je bez žrtava, ali i počinioca.

Iako bh. sigurnosne službe tvrde da rade svoj posao, zemlja je dospjela na listu četvrte u svijetu i prve u Evropi po broju odlazaka na strana ratišta sa 92 borca koji su se pridružili militantima “Islamske države”.

Neriješeni problemi koji su godinama ignorisani, na naplatu su došli najprije terorističkim napadom na policijsku stanicu u Bugojnu 2010. godine, a onda i na zgradu Američke ambasade u Sarajevu, što je pokazalo kolika je slabost bh. sigurnosnog sektora, tim prije što zajednice iz kojih se regrutuju potencijalni teroristi nisu tajne, a pri tom su, kako je potvrdio i ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine Dragan Mektić, i van kontrole.

“To su određene zajednice, na nižem nivou, na kojima ne funkcioniše pravna država, gdje su napravljene te radikalne zajednice koje odbijaju da priznaju ovaj pravni poredak i ovu državu i uvode nekakav sasvim drugi poredak, poštuju neke sasvim druge propise koji važe za njihove sredine. I uvijek do sada, iz takvih zajednica i takvih radikalnih sredina, u Bosni i Hercegovini se rodio nasilni radikalizam iz koga je izašao terorizam”, konstatuje Mektić.

Glavna boljka Bosne i Hercegovine je u tome što u svim sektorima, uključujući i sigurnosni, dominiraju politički interesi, pa i što se može – ne radi se, navodi Nermin Pećanac, bivši ministar unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo

“Imamo mnogo problema u bezbjednosnom sistemu, od zakonske regulative, pa i do onog, što se kaže, kadrovskih problema. Kad kažemo ‘zakonske regulative’, tu zakoni treba da budu ne samo oštriji prema terorizmu i drugim krivičnim djelima, već i da postojeći budu puno kraći”, ističe Pećanac, te dodaje:

“Nažalost, kadrovska politika je jednim dijelom i uzrokovala ovakvu situaciju, postavljaju se podobni a ne sposobni, oni koji žele da rade svoj posao, koji žele da se miješaju u svoj posao – oni ostaju bez posla, dok ovi drugi, koji su podobni, koji rade samo za pojedine ljude ili stranke, oni napreduju u tom pogledu. Ovo su posljedice, a uzroka je mnogo: razuđenost naše granice i nepokrivenost naše granice u onom postotku koji bi omogućavao da se ne može prelaziti naša granica kako ko hoće, onda, mnogo je agencija a učinak je mali. S treće strane, imate jednu rascjepkanost bezbjednosnog prostora.”

Istog je mišljenja i profesor na Fakultetu za kriminalistiku Univerziteta u Sarajevu Goran Kovačević, a potkrepljujući svoj stav, pita se:

“Prava istina da ne postoji politička volja da se rješavaju takvi problemi. Ako kažemo da u Bosni i Hercegovini, kao što tvrdi gospodin Mektić, ima 50 ljudi koji su se vratili iz Sirije, s ratišta, u proteklih nekoliko mjeseci, za koje oni znaju, zašto ti ljudi nisu u zatvoru?!”

Propusnost granice iskoristila je nedavno uhapšena Elma Đusinac, državljanka Srbije, za koju se vjeruje da je zadužena za vrbovanje žena, ali i da je obučavana za terorističke napade. Za nju i njenog muža Enesa Mešića vjeruje se da su bliski sa Nusretom Imamovićem, bivšim vođom vehabijske zajednice u Gornjoj Maoči i osobom koju je američki State Department okarakterisao kao teroristu.

Mešić je i ranije hapšen, kao član grupe Huseina Bilala Bosnića, osuđenog za vrbovanje za odlazak na strana ratišta, ali je pušten nakon tromjesečnog pritvora.

Ipak, ni poslije pompeznih policijskih akcija, hapšenja i sudskih postupaka koji se ponavljaju unedogled, rezultati su oskudni. Brojne presude bivaju ukinute, procesi vraćeni na početak, dok dobar dio puštenih iz ovih predmeta završava na stranim ratištima. Neki su, poput Emraha Fojnice, počinili i samoubilačke napade.

Govoreći na panelu UN-a u Njujorku, antropolog i profesor na Oxfordu, Scott Atran, naveo je kako, prema istraživanju, tri četvrtine onih koji se pridruže militantima “Islamske države” kao strani borci, rijetko bivaju vrbovani u džamijama, a prema nalazima, oko 20 posto stranih boraca otišlo je na ratište na nagovor članova familije. U BiH se, sudeći prema izjavama zvaničnika, taj princip ne shvata ozbiljno.

Ubicu vojnika Oružanih snaga BiH Enesa Omeragića, u zvaničnim evidencijama nisu imali, iako je njegov zet bio hapšen zbog odlaska na sirijsko ratište i mada se radilo o problematičnoj osobi, što je podsjetio i Boris Jerinić, zamjenik ministra odbrane BiH.

“Jer imate saznanja da je taj počinioc bio i ranije poznat policijskim strukturama kao narkoman, pa da je poslije počinio teška razbojništva, znači, imao je oružje kojim je počinio ovaj zločin i izvršio samoubistvo ručnom bombom, a da policijske strukture nisu pratile, pretresle njegovu lokaciju gdje živi i da nisu utvrdili da on to sve posjeduje”, kaže Jerinić.

Javna potvrda nepostojanja adekvatne koordinacije, saradnje i razmjene informacija među sigurnosnim agencijama u BiH, stigla je i nakon ubistva vojnika OS.

Još nakon napada u Parizu, svijetu je bilo jasno da Bosni i Hercegovini treba pomoć, pa je stoga najavljeno, a potom i ozvaničeno u Zagrebu nakon susreta s potpredsjednikom SAD Josephom Bidenom da će hrvatski obavještajci svoj doprinos borbi protiv terorizma najbolje dati ako budu motrili na BiH. Predsjedavajući Predsjedništva BiH Dragan Čović protivi se takvoj mogućnosti.

“Naravno da postoji uvijek takvih nabacivanja ideja da treba ovaj čitav prostor nadzirati. Mi apsolutno autonomno s aspekta sigurnosti, službi policijskih agencija, u koaliciji sa svim tim partnerima, jer se jedino tako globalno možete nositi s ovim problemima, radimo, ali da će netko izvana nadzirati procese u Bosni i Hercegovini, sigurno neće”, ističe Čović.

Sumnjive novčane transakcije

Bosna i Hercegovina je označena i kao zemlja koja služi za pranje novca za terorističke potrebe, a što je nadavno objavio i list Daily Star.

O tome kako prepoznati finansijera terorizma u zakonskim rješenjima u BiH navodi se, između ostalog: nervoza klijenta bez očiglednog razloga, dolazi u društvu, prati ga se i posmatra, donosi novac koji prelazi iznose koji, u skladu sa Zakonom, zahtijevaju identifikaciju ili prijavljivanje, a koji klijent nije prebrojao, osim ako je nebrojanje uobičajeno u poslovanju klijenta. Također i neočekivano plaćanje nenaplativog kredita bez uvjerljivog objašnjenja.

Državno Tužilaštvo i Agencija za istrage i zaštitu SIPA tvrde kako istražuju sve moguće takve transakcije. Međutim, kako je za medije naveo Mijo Mišić, sekretar Udruženja banaka u BiH, o navodima britanskih medija da se novac pere preko BiH nisu upoznati.

“Ja do sada nisam imao bilo kakve informacije, na našoj stručnoj komisiji nikada nije raspravljano o mogućnostima o kojima je upravo ovaj novinar opservirao i stavio u taj kontekst Bosnu i Hercegovinu”, navodi Mišić.

Iako je prethodna strategija za borbu protiv terorizma uključivala i mjere pokušaja deradikalizacije putem lokalnih i vjerskih zajednica, ali i obrazovnih institucija, sve je ostalo na papiru.

I nova Strategija predviđa iste metode, ali, ovaj put ministar Mektić prednost daje represiji i novom Zakonu za borbu protiv terorizma koji bi dao veće ovlasti policiji i tužilaštvima. Profesor Goran Kovačević, pak, smatra kako se najavama represivnog djelovanja zatvaraju oči pred problemom.

“Društva koja su zapuštena, gdje je kriza identiteta, gdje imate apsolutnu diskonekciju predstavnika vlasti s narodom, idealno su tlo za razvoj i nastanak radikalnih pokreta, kao što je u našem slučaju. Najradikalniji oblik ovoga jeste terorističko djelovanje. Međutim, terorizam svi smatraju nasiljem koje ima za posljedicu žrtve političkih tijela. Šta to podrazumijeva? Podrazumijeva da i ti teroristi žele vlast, žele ili da svrgnu vlast ili da je primoraju da radi određene stvari koje njima odgovaraju”, ocjenjuje Kovačević.

“U ovom slučaju se želi da i Bosna i Hercegovina bude dio nekog kalifata. To vlast ne razumije. Imate jedan narod koji je apsolutno zapušten od svojih predstavnika vlasti. U njemu se javljaju radikalne grupe. Dakle, govorim o Bošnjacima. Imate vjersku zajednicu koja bi trebala da vodi računa o duhovnosti, o ispravnosti svakog pojedinca, ne samo grupe koja živi u strahu. Poznata je činjenica da većina ovih radikalnih grupa slijedi put religijskih nazora koji dolaze iz Saudijske Arabije. Mi zaboravljamo da je Bosna i Hercegovina uzela ogromne novce, primila kao poklon, od Saudijske Arabije. Sada ljudi traže svoja prava, da se, ipak, prikaže gdje je njihov novac”, riječi su Kovačevića.

Dok politika diriguje sigurnosnim sistemom, građani su uplašeni. U zemlji u kojoj prema podacima Evropske unije ima tri miliona slučajeva krivičnih djela koje sudovi nisu procesuirali, a u kojoj istovremeno nema saglasnosti o reformi pravosuđa, u kojoj nema jedinstvene policijske strukture i čiji su građani na rubu siromaštva, jasno je da razloga za zabrinutost ima i previše.