Bh. građani u dijaspori: “Sutra bih se vratio”

„Mnogi od nas često razmišljaju o tome da se jednog dana vrate”, govori Adnan Berberović, Hercegovac koji 25 godina živi u Švedskoj. “Većina ljudi taj dan dočeka tek kada ode u penziju. Ali, da li je zaista vrijedno čekati da ostarite, da biste ostvarili svoj san?”, nastavlja on.

Berberović je jedan od onih koji ne želi da čeka. Kao suvlasnik firme SEEBA, koja se bavi poslovnim konsaltingom u Stockholmu, otvorio je prošle godine podružnicu u Sarajevu. Nije se vratio u BiH, ali ne znači da u budućnosti neće, piše Deutsche Welle.

“Otvaranje firme na bh. tržištu motivisalo je naše dvije saradnice da se presele u Sarajevo”, ponosno govori Berberović. Riječ je o dvije sestre koje su bosanskog porijekla, a rođene su u Švedskoj.

Iako je BiH prošle godine postala bogatija za jednu kompaniju i dvije osobe, prema nedavnom istraživanju Agencije za statistiku BiH, ta država je iste 2018. godine, postala siromašnija za 250 hiljada radno sposobnih građana u odnosu na 2008. godinu. Van granica BiH, prema podacima bh. Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, danas živi oko 1,7 miliona građana, ali se procjenjuje da je broj ipak veći i zaokružuje se na dva miliona.

Unutar granica BiH, prema statistikama posljednjeg popisa stanovništva iz 2013. godine, živi 3,5 miliona stanovnika.

Nakon što ste shvatili da nema velike razlike između broja stanovnika unutar i izvan BiH, a i sa saznanjem da je razlika vjerovatno svake godine sve manja, da nastavimo optimističnije:

“Mnogi pomažu, ali ne vole pričati o tome”

„Moji prijatelji i ja smo htjeli na neki način da doprinesemo razvoju BiH i zaključili smo da je najbolje investirati u mlade i u obrazovanje”, objašnjava Emir S. koji u Beču živi 14 godina i dodaje da su tamo nastale dvije inicijative:

„Prva inicijativa je fond za stipendiranje studenata Univerziteta Tuzla, a druga je podrška kabinetu informatike moje bivše srednje škole, Gimnazije ‚Meša Selimović‘. Kupili smo 14 setova mikrokontrolora uz čiju pomoć učenici mogu praktično učiti programiranje”.

U saradnji sa nevladinom organizacijom Fondacija tuzlanske zajednice, Emir i još dvadesetak osoba koje žive u BiH i izvan, stipendirali su pet studenata. Fond nosi ime „Prometej”, promovira sekularizam i antifašizam, a od stipendista se zauzvrat traži aktivizam u lokalnoj zajednici, objašnjava Emir.

„Beč nije tako daleko i šteta je da ne iskoristimo priliku i pomognemo koliko možemo”, govori dalje Emir, koji javnosti nije htio otkriti svoje prezime.

To objašnjava sljedećim riječima: „U tome nisam jedini i smatram da se ovakva vrsta angažmana ne bi smjela koristiti za vlastitu promociju. Postoji veliki broj ljudi koji redovno pomažu, ali nikad ne pričaju o tome i mislim da je to tako i pravilno”.

Iako Emir redovno prati političku situaciju u BiH, tek prošle godine je prvi put iz Beča glasao na opštim izborima. „Dijaspora treba glasati. Društvo je dole zarobljeno i oni koji žive vani vidjeli su kako funkcioniše normalna demokratska država i mogu možda bolje razlučiti progresivne od destruktivnih političkih opcija”, objašnjava Emir koji svake godine u BiH provede tri do četiri sedmice.

Na pitanje da li bi se vratio u BiH, Emir odgovara: „Ne bih isključio tu opciju. Da postoji zdrava politička atmosfera, da se cijene znanje i rad, ja bih se sutra vratio. Radio bih i za manje novaca. Ali realno, sada ne izgleda kao da će tako uskoro biti”, zaključuje on.

“Uključena sam kao da sam i dalje tamo”

Srpska i hrvatska dijaspora su nešto veće od bosanskohercegovačke. U Njemačkoj primjerice, u kojoj, prema podacima istraživačkog portala Statista iz 2017. godine živi 11,6 posto stranaca, svoje mjesto je pronašlo i 225.535 državljana Srbije. Prema podacima istog portala, Bosanaca i Hercegovaca je poređenja radi, 180.950, a Hrvata 367.900.

Danijela Mitrović (32) iz Novog Sada u Bonnu živi pet i po godina, i baš kao i Emiru, jako joj je bitna njena zemlja porijekla. Trudi se da tamo ide što češće, prvenstveno radi porodice i prijatelja.

„Idem na glasanje u Srbiju, išla sam i na proteste u Novom Sadu. Uključena sam kao da sam i dalje tamo” objašnjava ona u razgovoru za DW.

Danijela smatra da je to jako važno, a naročito joj je bitno da može da glasa, jer tako može da utiče ko će biti na vlasti i ko pregovara u njeno ime:

“Bitno mi je da Srbija i Njemačka imaju dobar odnos zbog svih administrativnih procedura i mog života ovdje u Njemačkoj, kao i života meni dragih ljudi u Srbiji”.

Na pitanje koja država joj je važnija, Danijela odgovara da je to Srbija, barem za sada.

Darku Janjeviću se život ipak sve više premješta u Njemačku. “Ja u Srbiji jesam kupio stan i redovno šaljem novac tati, ali sve slabije uspijevam održati kontakte sa prijateljima”, objašnjava kolega sa DW-a, kojem je dio posla da uvijek bude obaviješten o političkoj situaciji u Srbiji i reigonu. Ali, pored te poslovne veze sa svojom domovinom, on ipak želi i lično uticati na politiku u Srbiji. Glasanjem.

“Želim da glasam na izborima u Srbiji iz Njemačke, ali čini mi se kao da našoj vladi to nije u interesu. Procedura je jednostavno prekomplikovana”, objašnjava Darko i naglašava da dijaspora treba da glasa: “Ako ništa, radi ogromnog novca koji šaljemo u inostranstvo”.

Iz dijaspore u regiju stižu rekordni novčani iznosi

Novac koji u Srbiju, BiH i Hrvatsku pristiže iz inostranstva nije zanemariv: Prema posljednjim zvaničnim podacima Centralne banke BiH, u 2017. godini iznos novčanih doznaka iz dijaspore iznosio je 2,61 milijardi KM. U Hrvatsku su je iste godine iz inostranstva stiglo 2,12 milijarde eura, dok srpska Narodna banka ima najnovije podatke – na osnovu novčanih doznaka na adrese građana Srbije je 2018. stiglo 3,1 milijarda eura.

U sve tri zemlje se radi o rekordnim iznosima, a procjenjuje se da su novci koji stižu neformalnim putem, duplo veći.

No, nisu baš svi tako politički angažovani i povezani sa zemljom svog porijekla kao naši prethodni sagovornici. Kod nekih to ipak ostaje na nivou nostalgije, lijepog osjećaja i odmora.

Emir Hadžimujagić rođen je u BiH, ali većinu svog života proveo je u Hrvatskoj i posjeduje hrvatski pasoš. Danas živi u Minhenu, i ne vidi svrhu političkog ili bilo kakvog drugog angažovanja ni u jednoj, niti u drugoj zemlji.

„Emotivno sam jako vezan i za Hrvatsku i BiH. Ali ne glasam niti se angažujem u bilo kakvom smislu. Jedina konekcija su prijatelji i članovi obitelji koji su tamo ostali”, govori on za DW.

Emir ipak svake godine sa svojom djevojkom posjećuje Sarajevo i Zagreb, a odmor provode na hrvatskoj obali, jer kako kaže, na obje lokacije se lijepo osjećaju. Roditelji njegove djevojke, Selme Muratović su u Njemačku doselili 60-ih godina, i ona je rođena u Njemačkoj. Ni nju, kao ni Emira ne zanima politička situacija na Balkanu.

Adnan Berberović sa početka priče smatra da migranti iz bivših zemalja Jugoslavije ne smiju odustati od svojih domovina:

“Mnogo je problema u zemljama Balkana koji mogu demotivisati naše ljude da se angažuju. Ali, oni ipak mogu iskoristiti najbolje iz oba svijeta – i sa Balkana i sa Zapada – i tako pomoći zemljama iz kojih dolaze da brže i lakše prođu transformaciju do stabilne ekonomije. Jer, danas je cijeli svijet mobilan i digitalan i uskoro ćete moći ostvariti prihod gdje god da živite, pa zašto onda da ne živite na Balkanu? Tu možete biti samo dobitnik”, zaključuje on.