Aziz radi sve, čisti snijeg, ovjerava knjižice, unosi drva…

U zimsko jutro, u bihaćkom naselju Golubić, pri temperaturama ispod nule, dok još većina građana spava ili se tek sprema za svoj radni dan, jedan čovjek već je krenuo u svoj radni pohod. Aziz Džeferović (53), Bišćanima poznatiji kao Zizi, odrađuje jutarnje čišćenje ulice. Snježne padavine slavi kao praznik.

– Ustanem rano, popijem kafu, a onda – lopatu i krećem u uobičajene radne zadatke. Nekad idem pješice, nekad me neko poveze autom. Kad padne snijeg, niko od mene sretniji nije – kaže Aziz, čiji je prvi radni zadatak pronaći one koji su voljni da im za sitan novac očisti snijeg.

To mu nije teško. Stekao je svoje mušterije i svakog dana zna na koja vrata treba pokucati. Njegov radni rad, kaže nam, traje od jutra do sutra. Prodaje novine po bihaćkim ulicama, u prolazu, na trotoaru, tržnici – svejedno je gdje.

– Bitno je prodati i zaraditi marku. Ja sam cijeli dan na raspolaganju. Poslije podne prodajem novine, a do podne čistim snijeg, unosim drva, pomažem starima i iznemoglima, dostavljam namirnice, kupim papir po kladionicama koji kasnije prodajem, potom ovjeravam zdravstvene knjižice i plaćam premije građanima. I sve to uz simboličnu naknadu. Ovjeru knjižice naplatim jednu marku, a ako su dvije, onda dvije marke. To meni znači puno za moje životne obaveze – kaže Aziz.

Demobilisani borac s preduge liste nezaposlenih sam sebi plaća penzijsko osiguranje, ali i detaljno isplanira dan. Dva dana u sedmici ne radi, uglavnom srijedom i nedjeljom.

– Ja sebi jednu platu zaradim, mjesečno od 400 do 500 maraka. Od tog iznosa, već godinama, svakog mjeseca izdvajam i plaćam 120 eura za penzijsko osiguranje. Za životne obaveze ostane mi oko 350 maraka. Kad uđeš u talase, oni te nose tako da me narod traži za sve te poslove. Zadovoljan sam radom i zarađenim. Tako životarim, svojom vizijom i pristupom. Postao sam imidž grada Bihaća – nastavlja svoju priču Aziz, kojeg poznaju svi u Bihaću – od frizera, apotekara, trgovaca, konobara, poštara i pekara do cvjećara.

I svugdje je dobrodošao. Bez obzira na činjenicu što mnogo ne zaradi, jer svoj rad i usluge naplaćuje svega marku ili dvije, on je sretan jer živi pošteno. Vedrina duha, koja iz našeg sagovornika isijava dok radi i priča, nesalomljiva je. Pod tim dojmom smo i završili druženje, a Aziza ostavili da se barem nakratko odmori, pa u nove radne pobjede, poseban i neobičan, uspješno noseći teret života.

Na Azizovom licu nećete primijetiti ljutnju ili čuti žaljenje, to nikako i nikad.

– Može se zaraditi dobra dnevnica. Omladina danas neće ništa da radi, možda im je lopata strano tijelo i smiješno, ali ja radim časno i pošteno i što zaradim, to je moje – kaže Aziz, koji svoj jedan radni dan, priče slučajnih prolaznika i zadovoljstvo pošteno zarađenim novcem ni za šta ne bi htio mijenjati.

– Sam tražim posao i tržište. Radim sve vrste poslova. Uvijek sam ja u protoku nekom. Ne mogu ja ni sve stići odraditi koliko posla imam, na sve ove svoje marketinške trikove – kaže Džaferović.