Što je Hrvatima Republika Srpska?

Na prostoru današnje Republike Srpske, prije 9. siječnja 1992. živjelo je oko 153.000 Hrvata. Prema Popisu stanovništva iz 2013., ne onome kojim se barata u Federaciji BiH nego onome koji priznaje Republika Srpska, a koji je sigurno bliži stvarnom stanju danas i koji – gle paradoksa – mnogo bolje pokazuje razmjere etničkog čišćenja, na toj polovici dejtonske Bosne i Hercegovine živi 26.509 Hrvata.

Crkveni podaci, koji se prikupljaju svake godine tokom blagoslovna kuća, tu su još rječitiji. Oni govore o oko 9.000 katolika. Neki krajevi u kojima su živjeli katolici, od kojih su većina Hrvati, potpuno su opustjeli: tako je na širem području Dervente prije 1992. bilo oko 50.000 katolika, a danas ih je oko 700. Sve u svemu, više od 90 % Hrvata nestalo je iz Republike Srpske.

Sumorni su svi ti statistički pokazatelji. Što bi se više išlo u detalje, pokazalo bi se da će taj svijet još malo pa sasvim nestati. Ali koga briga za tim?

Srpsku politiku? Ona se davno pobrinula da do toga dođe. Zašto nema 150 tisuća Hrvata, odnosno još par desetaka tisuća više kad dodamo i današnji Distrikt Brčko, pitanje je koje ona ne postavlja. Zauzeta je glorificiranjem svojeg čeda, tog „izraza težnje za slobodom i mirom“, kako joj tepa njezina trenutna predsjednica i svi politički prvaci, tog „djela Božijeg“, kako je posvećuje patrijarh Srpske pravoslavne crkve.

Hrvatsku politiku? I ona se pobrinula da do toga dođe. Posavino ostala mi pusta, izdala te iskrivita usta, stihovi su nastali među prognanim Posavljacima. Nije ta politika učinila ništa da bi se Hrvati vratili u Posavinu i Republiku Srpsku, čak je bila i protiv konstitutivnosti svih naroda na cijelom području države, dakle i protiv konstitutivnosti Hrvata u RS-u. Dva desetljeća poslije, stožerna stranka hrvatskog naroda i Veliki Vođa Hrvata dragi su gosti na obilježavaju Dana Republike Srpske.

Bošnjačku politiku? Zauzeta je sobom i svojom etničkom perspektivom, no čak i kao takva više puta se spomene nestalih Hrvata iz RS-a i njihova sadašnjeg stanja nego HDZ i njegovi medijsko-intelektualni trabanti. Valjda da ne naruše dobre odnose s Dodikom, mislim na ove potonje.

Nisu Hrvati iz devetojanuarske Republike Srpske jedini narod koji je nestao. To je nažalost gotovo pa prirodna pojava, nuspojava neke vrste socijalno-darvinističkog koncepta zvanog nacionalna država. Nestajali su u 20. stoljeću mnogi narodi s mnogih dijelova zemaljske kugle. Nisu toga nestajanja bili pošteđeni ni Srbi iz nekih drugih regija. Nije neobično nestajanje, iskorijenjivanje, na njega se ljudi nekako i naviknu, to je dio dinamike života. Neobično je i sramno kad se toj činjenici pristupa s cinizmom, kad se na groblju pravi bal, kad se zločin blagoslivlja svetom vodom, a kad politički predstavnik naroda koji je doživio egzodus slavi njegov egzodus.

I ove godine je, dakle, ponovimo, Dragan Čović nazočio obilježavanju Dana Republike Srpske. Da ne bude usamljen, poveo je sa sobom i druge hrvatske prvake, Vjekoslava Bevandu, Davora Čordaša, Josipa Grubešu. Da ih pitanja republičko-srpskih Hrvata ne brinu, to smo već rekli: politika HDZ-a i njoj pripadajuća (kvazi)javnost već su davno dosegli „krajnji stupanj političke i moralne patologije“ (I.L.). No, ne brine ih ni činjenica da je 9. siječnja kao Dan Republike Srpske proglašen neustavnim od strane Ustavnog suda BiH. U onim situacijama koje njima odgovaraju, kao što je „slučaj Ljubić“, odluke Ustavnog suda su im mjerodavne i inzistiraju na njihovom poštivanju.

Nije Čoviću smetalo biti u prvim klupama republičkosrpske proslave dok je predsjednica RS-a dodjeljivala odlikovanje generalu Slavku Lisici, posthumno, kao „neustrašivom ratniku i borcu za slobodu srpskog naroda“, a koji je u Hrvatskoj osuđen za ratne zločine. Da zabava bude potpuna, proslavi je prisustvovao i hrvatski amabasador u BiH. Na ljeto će, pak, zajedno u Knin na proslavu Oluje, na proslavu slamanja paradržave koja je za Hrvatsku bila ono što je Republika Srpska za Bosnu i Hercegovinu.

Kontradikcije? Nedosljednosti? Pa koga briga za tim. Kontradikcije i nedosljedosti mogle bi se – skupa s drugim atributima i apozicijama – staviti u slogan stožerne stranke hrvatske propasti i na čelo Dragana Čovića kao aktualnog izvođanja njihove nesreće.

Ni u nastavku teksta neću se detaljnije baviti velikosrpskom nacionalističkom ideologijom i njezinim fundusom mitova stvorenih za potrebe sakrivanja masovnih grobnica. O tome se sve zna, mnogi srpski intelektualci opisali su patologije, amoralnosti i nemoralnosti dominantne svjetovne i crkvene politike svog naroda, a o ratovima 1990-ih rekle su dovoljno i mnogobrojne presude Međunarodnog suda u Haagu. Ono što se manje zna, jer o tome malo tko ima pričati i pisati, a za takve stvari se nažalost nije sudilo ni u Haagu, jest odnos hrvatske politike 1990-ih prema bosanskim Hrvatima.

Prije nekoliko godina dobio sam primjer letka koji se 1995. dijelio Hrvatima u onim dijelovima Bosne koje je hrvatska politika otpisala, prekrižala, namjenjujući tê Hrvate potrebama „humanog preseljenja“, radi homogeniziranja hrvatskog etničkog prostora i popunjavanja krajeva u kojima su prije živjeli drugi, uglavnom Srbi. Kroz podstanarska seljakanja taj listić mi se negdje zagubio, no zahvaljujući tekstu Ivana Lovrenovića U čije kuće?, objavljenom originalno u Svjetlu riječi u studenom 1995., a zatim prije dvije godine na njegovoj stranici – podsjetio sam se sadržaja tog letka.

Dijelio se, dakle, letak s adresom i telefonom Ureda za prognanike i izbjeglice Hrvatske Republike Herceg-Bosne, a na njemu poziv: IMAJTE OPET SVOJ DOM, ako mislite na budućnost svoje djece, ako ste spremni za novi početak, ako volite zavičajnu zemlju. Hrvati iz svojih otpisanih zavičaja pozivani su da se presele u mjesta u kojima već funkcionira civilna vlast HRHB, u kojima postoji popis stanova i kuća, među kojima su Drvar, Šipovo, Glamoč, Bosansko Grahovo… U prilici ste izabrati: mjesto budućeg življenja, stan ili kuću prema obiteljskim potrebama, radno mjesto, osnovnu ili srednju školu za svoju djecu (…) prehranu i materijalnu potporu za određeno vrijeme, povlastice u potrošnji struje, vode i telefona, velikodušni su bili svehrvatski zaštitnici. Razgovarajte s članovima svoje obitelji, prijateljima i susjedima o vašoj odluci i nastojte ih potaknuti da ponovo žive s vama u istom mjestu, upućivali su ciljanu grupu. Ponuda i instrukcija završava svečanim proglasom, koji puca od ponosa: IMAJTE PONOVO SVOJ DOM OVDJE, GDJE ŽIVIMO OD STOLJEĆA SEDMOG.

Pozvati Hrvate da se kolektivno isele iz svojih zavičaja, iseliti ih ili ne mrdnuti repom zbog njihova iseljavanja, e da bi ih se naselilo tamo gdje nikada nisu živjeli ni oni ni njihovi preci, a pritom ih uvjeriti da je to ispunjenje njihovih snova, da su tu od stoljeća sedmog i da su tu konačno svoji na svome – to su zvjezdani trenuci tuđmanovske politike (nisu sve zvijezde, kako nam kazuje moderna astronomija, žute i svijetle, ima i smeđih patuljaka, a takvi prevladavaju u hrvatskoj galaksiji) i vrhunac su svehrvatskog političkog cinizma.

Današnji HDZ samo je nastavak te cinične politike. Krajnje posljedice su stvaranje dodatnih omraza između hrvatskog i bošnjačkog naroda u većoj polovici BiH, pri čemu Hrvati nužno gube već prostom činjenicom da ih je četiri puta manje. Da je savezu čovićevsko-dodikovske politike zajednički nazivnik antibosanstvo i antibošnjaštvo, Bošnjacima se samo nameće, ne moraju se ni previše domišljati.

Za posljedice po Hrvate HDZ ne brine, naravno, nije se brinuo ni 1990-ih kad je učinio sve, kopao i rukama i nogama, da se zarati s Bošnjacima. Oni koji bi se najviše trebali brinuti jesu Hrvati, koji tom HDZ-u i nekada i sada daju najveću podršku. Ali, ne lezi vraže, mnogima je Milorad Dodik idol i čeznutljivo maštaju o tome „da i mi imamo jednog takvog“, a fantazije o Herceg-Bosni ne prestaju opsjedati njihove dezorijantirane umove nesvjesne ni povijesti ni geografije svog postojanja. Karadžićevsko-dodikovska Republika Srpska predstavlja se tako kao i njihova mala pobjeda, a to je točka iza koje je povratak teži nego u Republiku Srpsku.

“Svi stavovi, mišljenja i zaključci koji su izneseni u kolumni ne odražavaju nužno stav i mišljenje online magazina Fokus.ba, već isključivo autora.“