Kako zatvor zamijeniti godinom na slobodi radeći za opće dobro

Iako zakon predviđa da se zatvorska kazna u trajanju do jedne godine može zamijeniti radom za opće dobro na slobodi, pravnici navode da ovaj model kažnjavanja u praksi ne funkcioniše na državnom nivou zbog nedostatka infrastrukture te nemogućnosti da se dobije pristanak osuđenika.

Sud Bosne i Hercegovine je u novembru 2018. osudio Milorada Gajića na godinu zatvora zbog organizovanog kriminala te mu je istovremeno ovu kaznu zamijenio radom za opće dobro na slobodi.

Ova zamjena, kako pojašnjavaju u Ministarstvu pravde, iako moguća, na državnom nivou u BiH se, zbog “težine djela”, primjenjuje tek u jednom ili dva predmeta godišnje.

Pravnici navode da mehanizam zamjene zatvorske kazne radom za opće dobro ne funkcioniše jer Ministarstvo pravde BiH nema registar firmi i zanimanja u kojima je moguće obaviti rad za opće dobro, zbog čega se osuđenicima ne nude prikladni poslovi, a to dovodi do nemogućnosti da se od njih dobije pristanak – što je obavezno po zakonu.

Bivši sudija Vlado Adamović smatra da je zakonski dobro zamišljeno da se okrivljenik ovom sankcijom iskupljuje na način da svojim radom doprinosi općem dobru, pogotovo one osobe koje su osuđene za “bagatelna” djela, ali da sama infrastruktura ne prati taj proces.

“Nema odgovarajućih službi koje će provesti proceduru da se osuđenik evidentira, da mu se ta vrsta sankcije odobri i da se prati. Potrebno je izgraditi infrastrukturu i mnogi bi ljudi pristali na to zato što kroz koristan rad shvataju pogibeljnost izvršenja djela”, ističe Adamović.

Prema Krivičnom zakonu BiH, sankcija rada za opće dobro na slobodi određuje se u trajanju od najmanje deset do najviše 90 radnih dana, s tim što rok izvršenja rada ne može biti kraći od mjesec dana niti duži od godine.

Ministarstvo pravde BiH određuje gdje će osuđenik raditi tokom izvršenja svoje kazne. Ono je, prema zakonu, dužno voditi računa o sposobnostima i znanjima osuđene osobe.

U Ministarstvu pravde kažu da su doneseni podzakonski akti koji regulišu način i postupak izvršenja ove sankcije, kao i vrste obavještavanja i nadzora nad tim mjerama po više pravilnika.

“Praksa u pogledu izricanja navedene alternativne krivične sankcije zbog težine djela se na nivou BiH izriče u dosta ograničenom broju, odnosno u prosjeku se godišnje jedna ili dvije kazne do godine zatvora zamjenjuju radom za opće dobro na slobodi”, navode u Ministarstvu pravde.

Sudija Suda BiH Branko Perić kaže da je ovaj modalitet uveden u pravosudni sistem da bi se oslobodili kapaciteti zatvora, te da Evropska komisija vrši pritisak na države da usvoje zakone kojima će se ti kapaciteti osloboditi zbog problema prenatrpanosti.

“Naš zakonodavac je usvojio rješenje koje provodi Ministarstvo pravde, a koje u praksi ne funkcioniše iz više razloga. Da bi izvršilo raspoređivanje, Ministarstvo bi moralo imati registar firmi i zanimanja u kojima je moguće obaviti rad za opšte dobro. Ne znam koliko državne firme imaju interes i koliko žele da im osuđenici obavljaju neke poslove”, pojašnjava Perić.

Drugi problem, prema Periću, jeste taj što za sankciju rada za opće dobro na slobodi treba pristanak osuđenog i što nema jasne zakonske procedure kako se taj pristanak osigurava.

“Da bi neko pristao, treba mu se reći koji je to posao i u kojoj firmi. Sud to ne zna kad izrekne kaznu zatvora da bi je odmah pretvorio u rad za opšte dobro”, dodaje Perić.

Advokatica Tatjana Savić kaže kako je iz dosadašnje prakse nejasno da li se ova sankcija rijetko izriče zbog izostanka pristanka optuženog ili prvenstveno zbog problema u njenom izvršenju jer ministarstva nisu zaključila ugovore s potencijalnim poslodavcima.

“Ujedno se postavlja pitanje i adekvatnosti poslova koji se nude. Osnovna predrasuda u vezi sa ovom sankcijom jeste da će osuđena osoba isključivo raditi u komunalnim službama, čisteći ulice i tome slično, a što bi izazvalo dodatnu stigmatizaciju u društvu”, pojašnjava Savić.

Ona tvrdi i kako su istraživanja, provedena prije uvođenja ove sankcije, pokazala da je izuzetno mala efikasnost kazne zatvora, pogotovo u slučaju kratkotrajnih kazni tokom kojih nije moguće organizovati aktivnost službi koje rade na resocijalizaciji.

“Primarni cilj bi, u svakom slučaju, trebalo da bude sprečavanje da izgrednik ponovi krivično djelo, isto ili neko drugo, i da postane koristan član društva. Ovaj cilj se daleko lakše postiže radom za opšte dobro na slobodi nego zatvorskom kaznom”, kaže Savić.

Sud BiH je Miloradu Gajiću, nakon razmatranja sporazuma o priznanju krivnje, jednogodišnju kaznu zatvora – izrečenu za organizovani kriminal i promet drogom – zamijenio radom za opće dobro na slobodi u trajanju od 90 dana.

U odluci se navodi da će Gajić rad za opće dobro na slobodi izvršiti najkasnije u roku od godine od pravosnažnosti presude, te ukoliko sankciju ne izvrši potpuno ili djelimično, izvršit će se kazna zatvora u trajanju srazmjerno neizvršenom radu za opće dobro na slobodi.

Osim ovog predmeta, Sud BiH je tokom godine, zbog organizovanog kriminala i trgovine ljudima u Azerbejdžanu, po sporazumu osudio Novaka Ćirića i Slavišu Kojića na po godinu zatvora, a ta kazna je zamijenjena radom za opće dobro u trajanju od po 90 dana.

U Sudu BiH za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) kažu da ih je Ministarstvo pravde obavijestilo da su imenovani povjerenici te da su osuđenici raspoređeni na radna mjesta, nakon što je Sud BiH odbio njihove molbe za odgađanje početka izvršenja kazne.

Prema informacijama iz Ministarstva pravde, ova sankcija se na entitetskom nivou i u Brčko Distriktu primjenjuje u većem obimu u odnosu na državni nivo, te je tokom 2017. zatvorska kazna zamijenjena za rad za opće dobro u 102 slučaja.

Na upit zašto je toliko veći broj ovih odluka na entitetskom nivou, iz Ministarstva pravde pojašnjavaju da je razlog “što Sud BiH odlučuje o težim kaznenim djelima”, gdje je prosječna kazna za presuđene osobe preko deset godina zatvora.

Iz Državnog ministarstva pravde napominju da postoje preporuke Vijeća Evrope koje traže afirmaciju i primjenu ovih kazni, i da bi, od ukupnog broja osuđenih, 20 posto njih godišnje trebalo izdržavati sankcije u društvenoj zajednici.

Adamović naglašava da za praktičnu primjenu ovih sankcija nemamo još dovoljno sredstava i intencije, ali kada se radi o dobroj organizaciji, novac i nije potreban.

“Sklopi se sporazum s nekom firmom u kojoj će ti ljudi raditi, a koja se, primjera radi, bavi stolarijom, pa se odredi predradnik zadužen da vodi evidenciju ko je došao da radi i šta su sve troškovi”, objašnjava Adamović i dodaje da na taj način okrivljenik neće predstavljati trošak za državu.

Advokatica Savić smatra da se organi zaduženi za izvršenje ovih sankcija moraju posebno postarati da se ovaj rad izdržava u ustanovama humanitarnog karaktera jer se u svijetu pokazalo da je to najbolji vid rada na resocijalizaciji osuđene osobe.

“Smatram također da branioci optuženih moraju svojim klijentima pojasniti svrhu ove sankcije, tako da osuđena osoba zna u startu na šta pristaje, odnosno na koju vrstu posla i poslodavca. Upravo ova vrsta neizvjesnosti, odnosno šta će da radi, predstavlja jedan od osnovnih razloga zbog čega optuženi rijetko predlažu i prihvataju ovu vrstu sankcije”, ističe Savić.

Zakon predviđa i da se ova alternativna sankcija može primijeniti i u slučajevima kada se novčana kazna zamjenjuje zatvorskom, a u Sudu BiH kažu da u proteklih godinu i po takvi slučajevi nisu zabilježeni.