Lažni srpski alibi

Sahrane, pogrebi i dženaze, kao i naknadno podizanje spomenika žrtvama i povremene komemoracije i prigodna politička osuda zločina, konstanta su ovih nesrećnih prostora. Nažalost, te eksplozije zla i etničkih netrpeljivosti nikad nisu bile pouka da se u budućnosti nešto slično ne dešava. Stoga je ovaj dio Balkana, ili prostor bivše Jugoslavije, jedan od regiona koji je u svijetu doživio najviše valova nasilja, ubistvene mržnje, čak i genocidnih zločina poput onog u Srebrenici.

Ove srijede tamo je opet otišla golema političko-diplomatska svita, koja se poklonila žrtvama genocida. Mediji su posebno naglasili da su to učinili i čelni ljudi srpskoga naroda (Aleksandar Vučić, Milorad Dodik i Željka Cvijanović).

Svaki ovakav čin dio javnosti bilježi u pozitivni politički registar. No, ne zna se koliko, ali je sigurno mnogo ljudi koji upravo ovakve geste smatraju dodatnim licemjerjem. Razlog je u tome što srpska politika, a i taj narod, još u svakodnevnom životu ne pokazuju dovoljno stvarnih osjećaja sućuti, žaljenja kao i osude počinilaca tih zločina.

I kad su svjesni svojih zločina, mnogi Srbi odbijaju da ih osude, navodeći kao razlog to što ni Bošnjaci i Hrvati nisu na odgovarajući način tretirali neke zločine počinjene nad Srbima tokom Drugog svjetskog rata

Često se ističe da Srbi nisu dobro upoznati s onim što se desilo u Srebrenici i drugdje, gdje su pripadnici tog naroda svirepo klali i ubijali. Navodno je nedostatak informacija razlog ovakvo nepravednog odnosa prema žrtvama. No, sve je to, u stvari, igra žmurke. Kao što kao razlog ne stoji ta tobožnja nedovoljna informisanost o činjenicama, lažni alibi je i nešto drugo, takođe jako prisutno u glavama srpskih političara i njihovog naroda – Jasenovac!

I kad su svjesni počinjenih zločina, mnogi Srbi odbijaju da ih osude – makar u intimi vlastite savjesti – navodeći kao razlog to što ni Bošnjaci i Hrvati nisu na odgovarajući način tretirali neke zločine počinjene nad Srbima tokom Drugog svjetskog rata, posebno one koji su počinjeni na teritoriji takozvane Nezavisne Države Hrvatske. Ustaški poredak odista je tamanio Srbe gdje god je stigao, pišući stranice jedne sramne povijesti.

Simbol tog vremena i tih zločina je upravo Jasenovac, najveće stratište na Balkanu iz vremena Drugog svjetskog rata. Taj sistem koncentracionih logora “radio” je 1.337 dana, od 1941. do 1945. godine. U logoru su bili zatočeni i likvidirani pripadnici nepoželjnih etničkih grupa kao što su Srbi, Židovi i Romi, ali i mnogi muslimani, Bošnjaci, kao politički protivnici ustaškog režima.

O broju žrtava logora postoje bitno različite procjene, s kojima se decenijama često manipuliralo u političke svrhe. Cifre se kreću od 77.000 do 99.000 muškaraca, žena i djeca, a baratalo se i brojkom od čak 800.000 žrtava!

[yuzo_related]

Obzirom da su Srbi bili ubjedljivo najbrojniji među jasenovačkim žrtvama, ovaj narod je, s pravom, posebno osjetljiv na pomen ovog mjesta. No, to što često čujemo, a što dirigovani političkom propagandom misle i mnogi “obični” Srbi (a to je da ovi zločini nikad nisu adekvatno osuđeni i ispoštovani) apsolutno je netačno. Štaviše – način na koji je nakon 1945. godine u javnosti Jugoslavije tretiran ovaj zločin grandioznih razmjera, može biti primjer za sve slične slučajeve.

Da ne detaljišem, svako dijete je već do desete godine u školi učilo o ovom zločinu koji su počinili pripadnici NDH i čije su najbrojnije žrtve bili Srbi. Tamo je podignut i veličanstveni spomenik, a svake godine, u socijalističkoj epohi, u Jasenovcu su održavane masovne komemoracije.

Stoga nije u pravu niko ko svoje slijepo negiranje zločina počinjenih tokom perioda 1992-1995. pravda navodnim izostankom pravednog odnosa prema srpskim žrtvama iz Drugog svjetskog rata.

Tako nešto, prije svih, ne bi smjeli ni misliti, a kamoli govoriti važni političari i državnici. A Aleksandar Vučić je, da druge ne pominjem, prošle sedmice, tokom boravka u BiH, rekao da “niko osim Srba” ne priznaje da se u Jasenovcu dogodio ogromni zločin. Priznajem ja – rekao je jasno i glasno, u istoj TV emisiji prisutni, Bakir Izetbegović.

Kad bi genocidni zločin u Srebrenici bio iskreno oplakan i ožaljen, onako kako je decenijama obilježavan jasenovački – ovdje bi s prošlošću bilo puno manje problema

Bakir je to znao i priznavao još kao dječak, kao i svi mi koji smo odrastali u tom vremenu. Znali su to i svi Srbi, koji nikad – do zločina koje su nedavno sami počinili – nisu imali nikakvih primjedbi (osim licitiranja sa brojem žrtava) što se tiče javnog tretmana zločina u Jasenovcu. A sad se to, od Dodika do Vučića, namjerno želi predstaviti kao nešto za šta “niko osim Srba” nije imao razumijevanja.

To je, jednostavno, netačno. I bezobrazno, podmuklo, huškački usmjereno. Štaviše, ne samo da Jasenovac ne može biti alibi Srbima da, zbog nepoštivanja zločina počinjenih nad njima, ne žele da priznaju ni svoje nedavne zločine – nego je zaključak upravo obratan. Kad bi genocidni zločin u Srebrenici bio iskreno oplakan i ožaljen, onako kako je decenijama obilježavan jasenovački – ovdje bi s prošlošću bilo puno manje problema.

Oni koji to ne žele da vide, u stvari, ne lažu samo druge – oni lažu i same sebe!