Kurspahić: “Prijevod s europskog” za HDZ

Ofanziva vladajuće ha-de-zeovske politike, sračunata na internacionalizaciju pitanja „jednakopravnosti konstitutivnih naroda“ i onemogućavanje da „Hrvatima drugi biraju predstavnike“ u državnim organima Bosne i Hercegovine, ovih dana je naišla na nepremostivu prepreku: njeni nosioci – aktuelni najviši hrvatski funkcioneri uključujući i šeficu hrvatske diplomatije – imaju problema s razumijevanjem poruka evropskih institucija u vezi sa zaglušujućom kampanjom iz Zagreba protiv susjedne zemlje.

Primjer tog nesporazuma je, recimo, izjava ministarke vanjskih poslova Hrvatske kako ministri vanjskih poslova Evropske unije u raspravi o Bosni i Hercegovini „nisu ni spomenuli“ pismo tri bivša visoka predstavnika u toj zemlji u kojem se osuđuje miješanje Hrvatske u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine, piše Kemal Kurspahić u kolumni za RSE.

U diplomatskoj komunikaciji, za razliku od nepozvanog ogovaranja i tužakanja susjedne države u međunarodnim forumima, snažne poruke mogu se poslati i bez obaveznog spominjanja njihovog povoda – u ovom slučaju pisma trojice. U Briselu je, naime, potvrđeno kako je visoka predstavnica Evropske unije za spoljnu politiku Federica Mongherini proučila to pismo i poručila kako „vjeruje da će se pitanje izbora u Bosni i Hercegovini razmatrati što je prije moguće nalazeći odgovarajuću ravnotežu – i ja razumijem da je to diplomatski izazov – između potrebe da se pomiri osobeno uređenje države sa standardima Evropske unije“.

U „prijevodu s europskog“, koji je tako potreban službenom Zagrebu, to znači kako galama o „jednakopravnosti konstitutivnih naroda“ ne može potisnuti presude međunarodnih sudova o jednakim pravima svih građana i ostalih u izbornom procesu, čije provođenje nikad nije zanimalo nacionalističke elite, a – kad god se primijene – značiće korak u prevazilaženju ustavnog aparthejda.

Čak su i neki od predvodnika ofanzive protiv Bosne i Hercegovine pred evropskim odbijanjem diktiranja ustavnih normi suverenoj državi i upozorenjima kako je i predsjednik bosanskohercegovačkog HDZ-a dva puta biran u Predsjedništvo po istim pravilima po kojima i Komšić, ovih dana nerado priznali kako izbor Komšića „nije nelegalan ali jeste nelegitiman“, jeste po slovu ali „nije u duhu Dejtona.“

Po Ustavu – iz Federacije se biraju dva člana Predsjedništva, jedan Bošnjak i jedan Hrvat, i nigdje ne piše kako to mora biti Hrvat s potvrdom podobnosti HDZ-a. Promjene Ustava i izbornih pravila neće ići u smjeru apsolutizacije prava „konstitutivnih naroda“ na račun jednakih prava svih građana da se kandiduju i budu birani u državne organe.

Druga poruka za koju je predvodnicima antibosanske kampanje potreban „prijevod s europskog“ je insistiranje na suverenitetu i teritorijalnom integritetu bosanskohercegovačke države: ne možete tvrditi kako podržavate njen suverenitet a istovremeno u evropskim institucijama, u vlastitom Saboru i medijima diktirati njeno unutrašnje uređenje.

Ta je kampanja doživjela kulminaciju ovih dana s raspravom u hrvatskom Saboru o „Deklaraciji o Bosni i Hercegovini“.

Iako je ta rasprava vođena uz upozorenja opozicije kako mnogo šta u njoj znači narušavanje suvereniteta susjedne države, pa je njen tekst prilagođavan potrebi za postizanjem što šire saglasnosti o Deklaraciji, ona predstavlja direktan poziv hrvatskim zastupnicima u organima Bosne i Hercegovine da rade na promjenama Ustava i izbornih pravila po mjeri HDZ-a.

One sa iskustvom iz devedesetih ta kampanja iz Zagreba za izborni zakon koji će osigurati da „samo Hrvati biraju Hrvate“, što bi najvjerovatnije značilo stvaranje izborne jedinice u kojoj nema mjesta za „ostale“ i oživljavanje – u nekoj novoj formi izbornog „trećeg entiteta“ – Tuđmanove herceg-bosanske paradržave. Njeno je ratno vodstvo pravomoćno osuđeno za udruženi zločinački poduhvat u provođenju Tuđmanovog i Miloševićevog sporazuma o srpskim i hrvatskim teritorijama na račun susjedne države.

Tada su, kako su u svjedočenjima pred haškim tribunalom govorili autoritativni strani posmatrači ratnih zbivanja u Bosni i Hercegovini, predstavnici „Herceg Bosne“ poput Mate Bobana i Jadranka Prlića u službenim razgovorima i televizijskim intervjuima – čiji su snimci prikazivani u sudnici – govorili o „hrvatskom životnom prostoru“ u Bosni i Hercegovini. On se stvarao po uzoru na nacistički „lebensraum“ (životni prostor) tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća: masovnim progonima i istrebljenjem etnički nepoželjnih u koncentracionim logorima.

Poticanje nasilnog zaokruživanja „hrvatskih teritorija“ u Bosni i Hercegovini bilo je tragično i za Hrvate iz širokih područja Bosne i Hercegovine čiji su zavičaji ostavljeni na nemilost bilo srpskim ili bošnjačkim vlastima. I protiv njih su počinjeni zločini koji nikad nisu odgovarajuće pravosudno sankcionisani.

Čitam ovih dana kako novoizabrani član Predsjedništva BiH Željko Komšić kaže kako će pokrenuti pitanje „zaštite vitalnog nacionalnog interesa hrvatskog naroda ukoliko nešto ne bude u skladu sa interesima tog naroda“. Znam da u kontekstu histeričnog osporavanja njegovog legitimiteta može zvučati kao loš vic, i ne očekujem da se to desi, ali Komšić bi lako mogao dokazati kako te „vitalne interese hrvatskog naroda“ najdirektnije ugrožavaju nosioci kampanje za njegovo ustavno odvajanje od svih ostalih u njihovoj državi.