Pameti nemamo
Ubice na našim ulicama
Tragedija iz Novog Travnika kada je Nermin Rustempašić pijan pokosio grupu pješaka posljednji je poziv na djelovanje
Nismo mi kratke pameti, mi pameti nemamo. Da li je moguće da na sve oguglamo, da nam sve što se loše događa oko nas, nakon dva ili tri ponavljanja postane normalno. I korupcija, i privredni kriminal, i vršnjačko nasilje, i nasilje u porodici, pa u konačnici i ubistva koja se događaju na našim cestama i trotoarima. Ubistvo! Samo tako se može okvalificirati ono što je u Novom Travniku Nermin Rustempašić učinio majci Azri i djeci koja su s njom bila u društvu, piše Benjamin Butković za Al Jazeeru.
U saobraćajnoj nesreći aprila 2014. godine Semir Rastoder na pješačkom prelazu u sarajevskom naselju Nedžarići ubio je Havu Šljivić-Dovadžiju. Dvije hiljade ljudi tada je protestiralo zbog puštanja Rastodera da se brani sa slobode. U junu 2015. godine Kerim Mudželet kod zgrade Predsjedništva BiH u Sarajevu izletio je s ceste vozeći neprimjerenom brzinom i ubio državljanku Srbije Jelenu Opričić, a jednog njemačkog državljanina je teško povrijedio. U oktobru 2016. Sanjin Sefić ubio je Editu Malkoč i Selmu Agić na pješačkom prelazu u centru Sarajeva i potom pobjegao s mjesta nesreće. Kolege sa fakulteta na kojem su Edita i Selma studirale organizirali su proteste nekoliko dana zaredom. I ništa.
Do slučaja u kojem su usmrćene Nađa Neradin, Ajla Ibrica i Lejla Oruč. Vozač Almir Ejubović vozio je neregistriran džip s lažnim tablicama. I opet ništa. A onda je u Novom Travniku Nermin Rustempašić osobnim automobilom, u pijanom stanju, na trotoaru pokosio šest osoba, petoro djece i ženu. Azra Hajrić i njena kćerka Alma su ubijene, a ostali su završili sa teškim povredama. Grupa građana Novog Travnika održala je mirni protest, a dva dana žalosti proglašeni su samo u lokalnoj zajednici. I opet ništa. Pomenimo i slučaj Maslo u kojem je ubijena Josipa Knežević, pa slučaj Subašić u kojem je ubijen Zlatan Handžić.
‘Od ranije poznat policiji’
Proteklog vikenda za samo 24 sata šest osoba je poginulo u saobraćajnim nesrećama u Bosni i Hercegovini. Rustempašić je, kažu, od ranije poznat policiji. Ako je vjerovati medijskim izvještačima sa mjesta zločina, neki očevici koji nisu željeli stati pred kamere, izjavili su da je Rustempašić i ranije divljao ulicama Novog Travnika pod dejstvom alkohola. To ukazuje na sindrom koji nije svojstven samo malim mjestima u BiH u ovakvim slučajevima. Lokalni šerifi, često uz prećutnu suglasnost vlasti, maltretiraju sugrađane ili sumještane, a oni od svega okreću glavu pod izgovorom – dok mene ne dira, ne tiče me se. Umjesto Azre i Alme, mogao je to biti bilo ko od nas. Pitanje na koje nemam odgovor je – zašto je strah uvijek jači od potrebe da se zaštitimo od samovolje nasilnika?
Naše ogorčenje, bijes zbog nemoći, žal za oduzetima mladim životima traje koliko prosječna afera u Bosni i Hercegovini. Protesti su sporadični, demonstranata je malo, nismo u stanju svi zajedno ni čestito ožaliti ubijene, jer nas vrtlog budalaština kojima nas zasipa dnevna politika udalji od suštine. Kada je Sanjin Sefić na pješačkom prelazu u centru Sarajeva ubio Editu Malkoč i Selmu Agić, na protestima njihovih kolega studenata nošen je transparent s pitanjem – ko je sljedeći? Hoćemo li i nakon ubistva Azre i Alme samo lakonski pitati – ko je sljedeći, pisati srcedrapateljne statuse na društvenim mrežama i onda se vratiti našim reality životima u Bosni i Hercegovini. Ovo nije samo kritika, nego je i samokritika.
Mnogo više vremena posvetimo raspravama o tome treba li sniziti cijene goriva ili povećati cijene polaganja vozačkih ispita, a mnogo manje suštini – kako umanjiti rizike od ubistava na cestama i trotoarima. Statistike kažu da je u 2017. godini 298 osoba poginulo na cestama u BiH. Nakon ovakvih incidenata predlaže se oduzimanje automobila počiniteljima ovakvih krivičnih djela. Ubici oduzmete pištolj, on ga ponovo nabavi ili ukrade i počini novo ubistvo. Nema tu prevencije. Kao ni u uskraćivanju vozački dozvola nasilnicima.
Sanjin Sefić je za ubijene dvije mladosti dobio 14 i po, a Semir Rastoder za nesreću kojoj je ubijena Hava Dovadžija 5 i po godina zatvora. Sefić je kažnjen zbog teškog krivičnog djela protiv sigurnosti javnog prometa i izbjegavanja da ukaže pomoć osobi povrijeđenoj u nesreći. Rastoder je kažnjen zbog krivičnog djela protiv sigurnosti saobraćaja, a sudac je prilikom izricanja presude naglasio da djelo sadrži elemente umišljaja. Kerim Mudželet je zbog krivičnog djela teškog ugrožavanja sigurnosti saobraćaja osuđen na 7 godina zatvora. Ocu ubijene Jelene je prilikom izricanja presude pozlilo u sudnici. Sve dok ovakva ponašanja i (ne)djela ne budu kvalificirana kao ubistvo i prema tome odmjeravane kazne, ginut ćemo i na cestama i na trotoarima i na parkiralištima.
Razlog za nove demonstracije
Komentirajući stravičnu nesreću u Novom Travniku vještak saobraćajne struke Ševal Kovačević rekao je da saobraćajne nesreće sa smrtnim ishodom koje su izazvane u pijanom stanju ili pod dejstvom opijata, te one koji ne poštuju ograničenja brzine ili namjerno prođu kroz crveno svjetlo treba tretirati kao ubistvo. Javno pozivam bilo koga od zastupnika u novom sazivu državnog parlamenta da, kao ovlašteni predlagač, podnese prijedlog za izmjene i dopune Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine u suradnji sa stručnjacima saobraćajne struke i pravnicima.
Ukoliko takav prijedlog izostane do proljeća naredne godine, svi skupa imamo osnov za okupljanja poput JMBG prostesta u junu 2013. kada su građani diljem Bosne i Hercegovine digli glas protiv vlasti i parlamentaraca odrođenih od problema građana ove zemlje. Tada je teško oboljeloj tromjesečnoj bebi Belmi Ibrišević iz Gračanice bio potreban pasoš za odlazak na liječenje van zemlje, ali ona nije imala jedinstveni matični broj, jer je zakon zaustavljen u Parlamentu zbog nekih političkih sporenja.
Izostanak takvog građanskog pritiska, a nadam se da do njega neće morati doći, jer u Parlamentu ima razumnih zastupnika, doveo bi nas u poziciju da i dalje pišemo velike statuse malih dometa na društvenim mrežama, pitamo se ko je sljedeći i čekamo nove policijske izvještaje.
Hoće li ovakve izmjene Zakona zaustaviti divljake na cestama? Hoće li zaustaviti noćne utrke ulicama bh gradova? Zaustaviti neće, ali umanjiti rizike sigurno hoće. Počinitelji bar neće biti osuđeni na neprimjereno male kazne zatvora niti će se braniti sa slobode. Azra i Alma, Nađa, Ajla i Lejla, Selma i Edita, Jelena, Hava, Josipa i Zlatan nas na to obavezju.
Gaze nas osioni, drogirani ili pijani vozači. Odnos našeg društva prema žrtvama saobraćajnih nesreća sa smrtnim ishodom, a pravilnije bi bilo rečeno – ubistvom i novim potencijalnim opasnostima mogao bi se svesti na rečenicu koju smo često slušali u opkoljenom Sarajevu devedestih. „Gdje su padale granate? Na Koševo“, odgovara upitani. Pitalac kaže: „Dobro je, moji su na Pofalićima.“ Nije možda prošao ni cijeli dan, a granate su potom padale i na Pofalićima, i na Stupu, i po Starom Gradu,… To se mora promijeniti. Uzor iz 2013. imamo.
