Pismo psihijatru kom Denis nije supertalent: “Znaš li ti, doktore, zašto ljudi plaču kad on nastupa?”

Nakon što je dio hrvatskih medija prenio riječi psihijatra Tomislava Franića, specijalista dječje i adolescentne psihijatrije s Klinike za psihijatriju KBC-a Split o tome da nema potrebe da se 20-godišnjeg Sarajliju Denisa Bartu proglašava supertalentom, Marvelov crtač i otac djeteta s autizmom Dalibor Talajić na Facebooku je objavio otvoreno pismo posvećeno tom doktoru.

Denis se rodio u Italiji, gdje su njegovi roditelji tada živjeli, tri mjeseca prerano, sa svega 535 grama, a sa samo osam dana morao je operirati srce. Kad je imao 40 dana, bio je potpuno slijep. Od druge godine bori se s epilepsijom, a u četvrtoj mu je dijagnosticiran autizam. Iako se ne može služiti rukama u svakodnevnim aktivnostima, Denis svira klavijature te mu muzika uvelike pomaže da se izrazi.

Talajićevo pismo prenosimo u cijelosti.

“Poštovani izvjesni doktore!

Neću te osloviti imenom; doći će ovaj tekst i do tebe nekako, prepoznat ćeš se. Oslovljavam te titulom jer s pozicije nekog s titulom, dakle s autoritetom, i nastupaš.

Povod je talent. Zapravo super talent.

U emisiji upravo takvog imena već je dva puta nastupio dvadesetogodišnji mladić, osvojio je mnoga srca, izazvao divljenje, ali i pokrenuo raspravu svojim, kako se to lijepo kaže, kontroverznim nastupom.

Mladić je autističan, slijep, život mu je izbrazdan epileptičnim napadajima.

I nametnulo se pitanje je li njemu mjesto u takvoj jednoj emisiji.

Pitanje kao pitanje nije problem. Ljudi vole o svemu raspravljati, vole da se njihovo mišljenje čuje, vole sastavljati nogometne reprezentacije, rješavati bliskoistočne probleme, pa tako i u ovoj situaciji imaju što reći.

No problem je, moj izvjesni doktore, upravo tvoje mišljenje. Jer ti nastupaš sa pozicije autoriteta. Ne nastupaš pod svojim imenom bez da ga okitiš titulom koju si, vjerujem, trudom zavrijedio.

Ti si psihijatar, baviš se umom ljudskim, i iznalaziš načine kako da ranjenom umu pomogneš da otkrije svoju snagu, ne bi li jednog dana kroz život mogao bez tebe.

Ocijenio si negativno nastup ovog mladića, dapače si osudio njegov javni istup u emisiji takvog tipa, zaključivši da to što je on demonstrirao i nije talent, tek osrednja imitacija sukladna povremenim bizarnostima koja njegovu dijagnozu i prate.

Ne znam, izvjesni moj doktore, koliko znaš o samom autizmu; koliko si se njime bavio kroz literaturu, a koliko u praksi. A ne znam ni koliko znadeš o glazbi, o vještini izvođenja glazbe.

Ja sam s druge strane, iako nisam u struci ostao, akademski glazbenik i pedagog.

Uz to ja sam i roditelj djeteta s razvojnim poremećajem iz autističnog spektra.

Konačno, u struci koju sam nasuprot glazbi izabrao sam samouk.

Što bi to bio talent, moj izvjesni doktore?

Kako bi ga ti vrednovao?

Jesi li ti talentiran za svoj posao u odnosu na mene?

Jesi li u odnosu na deset svojih kolega koji istu titulu nose?

Jesi li u odnosu na njih sto?

Među njih tisuću, postojiš li ti uopće?

Uzmi, dakle, deset grupica djece i u svakoj grupi djece potraži dijete talentirano za glazbu. Dobit ćeš, ono zbilja talentirano, tek jedno. A sad svako to jedno dijete skupi u jednu grupu. Kad to učiniš odgovori mi slijedeće:

Koje je od njih sada talentirano? Koliko njih?

A kad na to odgovoriš onda im otežaj da izraze svoj talent.

Otežaj im neznatno, nemoj ih oslijepiti, nemoj im natovariti epilepsiju, nemoj im utrapiti autizam.

Tek im neznatno otežaj, pa reci opet:

Koje je od njih talentirano?

A koji je najteži instrument za savladati doktore moj izvjesni?

Ni jedan nije jednostavan, da ti pomognem.

Ali ima jedan koji ima daleko više tipki nego što je prstiju na obje ruke, a i te tipke su razvrstane u dvije skupine. Svih deset prstiju mora jako brzo raditi na tom instrumentu. Koliko je to mikromotorički kompliciran proces nadam se da ne moram naglašavati učenoj osobi poput tebe.

A što misliš, je li teže naučiti svirati taj instrument uz profesionalca koji te podučava, ili sam?

A reci, koliko je to teško naučiti ako ne znaš i ne razumiješ kako držati žlicu i njome baratati?

I recimo da si uz to i slijep; koliko je to onda teško?

Evo ti malo trivija iz autizma, doktore moj izvjesni:

Vrijeme u tom svijetu postoji na čudan način.

Odnosno, nema ga u osobnoj percepciji.

Osobe iz spektra su uglavnom uvijek u “sada”. Prošlost im ne daje iskustveni kontekst, kao što pretpostavka budućnosti u svom nepostojanju ne dozvoljava ideju onog daljnjeg, onog sutra, onog za deset godina.

U tom smislu, znaš li koliko je teško pojmiti cjelinu u nekom vremenskom trajanju, što glazba zapravo jest?

A dvije takve cjeline – recimo da sviraš jedno, a pjevaš drugo?

I sve bude skladno?

Nadalje, osobe sa poremećajima iz spektra fantastično rijetko nastupaju u javnosti.

Količina podražaja u tom smislu je jednostavno prevelika i ne mogu se s njome nositi….

A ipak, mladić s čijim se nastupom ne slažeš, ne samo da je nastupio u ovoj emisiji, nego je i profesionalni ulični svirač i sam plaća svoje terapije u inozemstvu!

Čak ima i neku ideju viška u svojoj zaradi, pa to podijeli onima koje smatra potrebitijima od sebe.

Postoji li u tvojoj plaći sličan višak? Pitam – ne znam.

Mnoštvo je nas roditelja čija su djeca sa sličnom dijagnozom i daleko su funkcionalnija od ovog mladića. A ipak, svi smo oguglali već na grč u želucu uslijed panične brige:

Hoće li sami sebe jednog dana moći uzdržavati.

Ovaj mladić, vidiš, i to može.

Jesi li i ti kad si imao dvadeset? Pitam – ne znam.

Vratim se temi sada, doktore moj: talentu.

Znaš li ti, doktore, zašto svi oni silni ljudi plaču kad on nastupa?

Znaš li zašto najstroži u žiriju gledaju u pod, iako ih on sam ne vidi?

Zašto dolazi do te “ganutosti”?

Nije to žal.

Jer ta životna priča nije tužna – ona je veličanstvena!

Ljudi uvijek spontano plješću i plaču u tim situacijama:

Kad svjedoče nekome tko, evo na natjecanju recimo, daje sve od sebe i onda još i malo više od toga.

Posramljeni u lakoći svojeg postojanja, prepoznaju nekoga tko u svojoj svakodnevici djeluje i živi preko one granice ka kojoj mi ne volimo ni gledati, kako je moj prijatelj jedan lijepo rekao. I onda još upravo nama, ovako prosječnima, dolazi po ocjenu!?

A, sjeti se, to je netko tko ne može žlicu držati…

Ovaj mladić, neće pobijediti u ovoj emisiji; ne boj se.

Njemu to nije niti važno: on zna da se to što on pjeva pjeva upravo tako “… i tačka!”

U ovoj emisiji sve mora biti i glamurozno i bezbrižno, i to je u redu.

Ali ti ne bi da on u natjecanju ni sudjeluje? Nije primjereno?

Je li to ta famozna inkluzija o kojoj grmi čitav sustav, čiji si i sam dio? Bit će nam je puna usta, ali ne želimo ju baš u svom dvorištu? Nije ugodna za gledati?

Zar toliko boli pogledati u pod pred nekim tko je krvavo radio za nešto što je tebi bogom dano?

Zar toliko boli biti skroman?

A skroman bi trebao biti, izvjesni moj doktore.

Ovaj ti je mladić naime upravo demonstrirao konačan cilj onoga čemu si posvetio život.

Naime, on jest talent; i to baš super talent!

Jer talent je poriv. Talent je ono nad čime nemamo kontrolu, ono što nama upravlja i nema tih uvjeta koji će ga zaustaviti.

Sjeti se Janice, nije toliko davno skijalištima vladala: Je li ju ijedan lom zaustavio? Ijedan kobni pad? Je li ju išta spriječilo da bude najbolja svih vremena?!

Sjeti se Lukinog tumaranja po kamenju i ovaca oko njega!

A sad opet pogledaj nastup ovog mladića. Ali pogledaj sa sviješću o svemu što sam ti opisao!

Potpuno je okovan životnim tegobama:

Ne vidi što svira i nema ga tko tome naučiti – a svira!

Ne može se hraniti – ali svira! Glasovir!

Ne poimlje vrijeme kako bi trebalo – ali kontrolira umjetnost u njemu!

I to glazbu, najapstraktniju umjetnost od svih – a apstrakti mu u životu upravo uslijed autizma nisu dozvoljeni!

A ti, eto, radije ne bi da on nastupa moj doktore.

Ti tu ne vidiš talent….

I to usprkos tome što si baš ovome što je on demonstrirao posvetio svoj život:

Jer ako to što svi vidimo, što nas natjera da posramljeno suzne oči usmjerimo podu, taj nezadrživi proboj svih njegovih okova nije upravo nezaustavljiva snaga uma….

Ja onda zbilja ne znam što jest!?!

Budi pozdravljen moj doktore, svako ti dobro želim!

I pogledaj koji put u pod.”