Ovaj presuda bila je ključna: Kako je zločin u Srebrenici okvalifikovan kao genocid

Predsjednik Mehanizma za međunarodne krivične sudove (MMKS) Theodor Meron pred kraj svog mandata ističe da je uvjeren kako je mogao donijeti “fer i objektivnu presudu” Ratku Mladiću i da razmatra da predloži izmjene haškog pravilnika o izuzećima sudija.

U intervjuu za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) sudija Meron – kojem u januaru iduće godine ističe mandant – izražava žaljenje što neće biti u prilici da učestvuje u donošenju presude Radovanu Karadžiću, kao i što neće biti član vijeća u predmetu Ratka Mladića.

Komentarišući odluku sudije Jean-Claudea Antonettija da ga isključi iz predmeta protiv bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske (VRS) Ratka Mladića zbog percepcije pristrasnosti, Meron kaže da se protivio takvoj odluci. Uprkos tome, Meron se, poslije zahtjeva Odbrane Radovana Karadžića za njegovo izuzeće zbog istih razloga, sâm povukao iz Apelacionog vijeća i iz ovog predmeta.

Za BIRN BiH Meron je kazao da je pogrešno posmatrati trenutne probleme Mehanizma kao kontroverzu između njega i sudije Antonettija. Pojasnio je da on i Antonetti imaju različite poglede na pravnu nauku, ali da to nije na osnovu nečega ličnog između njih.

“Bio sam vrlo jasan u svojim zvaničnim saopćenjima, ne slažem se s odlukama sudije Antonettija o diskvalifikacijama sudija u slučaju ‘Mladić’”, ističe Meron, dodajući da je uvjeren kako bi, da je ostao u tom predmetu, imao fer i objektivan pristup.

Govoreći o predmetu protiv Karadžića, sudija Meron objašnjava da se on lično iz ovog predmeta povukao kako bi se uštedjeli vrijeme i novac.

Iako je razočaran načinom na koji su se stvari odvijale, on je, kako kaže, uvjeren da je Mehanizam dovoljno jak da izdrži nesuglasice između njega i Antonettija.

“Trenutno se bavim pitanjem da li su izvjesne strukturne promjene potrebne kako bi se obezbijedilo efikasnije rješavanje pitanja izuzeća sudija i da li da predložim izmjenu Pravilnika o postupku i dokazima Mehanizma u tom pogledu”, kaže Meron, dodajući da bi eventualni prijedlog bio podnijet na razmatranje svim sudijama Mehanizma.

Haški tribunal je Karadžića nepravosnažno osudio na 40 godina zatvora, proglasivši ga krivim za genocid i druge zločine u BiH. Presuda Karadžiću, prema mišljenju Merona, mogla bi biti početkom naredne godine. Mladića je Haški tribunal prvostepenom presudom proglasio krivim za srebrenički genocid, progon Bošnjaka i Hrvata širom BiH, terorisanje stanovništva Sarajeva i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce. Osuđen je na doživotni zatvor.

Ponos zbog presuda

Uprkos ovakvim odlaganjima te drugim kontroverzama, Meron navodi da je ponosan na dostignuća Mehanizma i Haškog tribunala, naročito u pogledu međunarodnog krivičnog i humanitarnog prava.

Dostignuće Haškog tribunala, prema Meronu, veće je i od činjenice da je taj sud uspješno sproveo neke od najtežih postupaka, te priveo pravdi 161 osobu protiv koje je podigao optužnice.

“U roku od samo nekoliko godina, on je iz temelja promijenio način na koji razmišljamo o pozivanju na odgovornost i važnost toga da se obezbijedi da osobe optužene za najteže zločine, budu pozvane na odgovornost pred pravičnim i nepristrasnim sudovima”, istakao je Meron.

On dodaje da je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) unaprijedio i razumijevanje prava, te se nada u njegovu primjenu u državnim sudovima u regionu, kao i u zonama sukoba širom svijeta.

Haški tribunal se, kaže Meron, susretao s kritikama zbog presuda s kojima se neki nisu slagali.

“Siguran sam da će presude koje je izrekao MKSJ, kao i one koje izrekne Mehanizam, te Međunarodni krivični sud za Ruandu, izdržati test vremena, i uvjeren sam da će nakon jednog vijeka svjetska zajednica gledati s odobravanjem na presude koje su izrekle te pionirske institucije i potvrditi njihov neprocjenjiv doprinos uvođenju ere pozivanja na odgovornost i poštivanja vladavine prava”, kaže Meron.

Tokom sedamnaestogodišnje karijere međunarodnog sudije, Meronu je, kako objašnjava, svaki predmet na kojem je radio bio važan, a kao prekretnice ističe dvije odluke – presudu protiv Radislava Krstića i presudu protiv Dragoljuba Kunarca i ostalih.

Žalbeno vijeće, kojim je predsjedavao Meron, 2004. godine je u predmetu protiv Krstića utvrdilo da “osuđuje, odgovarajućim formulacijama, ogromnu i trajnu štetu koja je nanesena, i pokolj u Srebrenici naziva njegovim pravim imenom – genocid. Odgovorni će nositi ovu stigmu i ona će služiti kao upozorenje za budućnost svima onima koji pomisle da počine tako gnusno djelo”.

“Presuda u tom predmetu i kasnija presuda u postupku protiv Zdravka Tolimira su potvrda da je međunarodna zajednica posvećena vladavini prava”, ističe Meron.

U presudi Kunarcu, kako kaže, MKSJ je utvrdio silovanje kao zločin prema međunarodnom običajnom pravu, te pojasnio da silovanje ne predviđa nikakav preduslov “opiranja” žrtve, i zaključio da zločini porobljavanja i mučenja mogu biti zasnovani na osnovnim krivičnim djelima seksualnog nasilja.

“Svojom sudskom praksom MKSJ i Međunarodni krivični sud za Ruandu su jasno stavili do znanja da zločini seksualne prirode ne predstavljaju samo oportunističke posljedice rata – niti da predstavljaju manje užasan zločin. Ustvari, djela seksualnog nasilja mogu biti, a često i jesu, instrument rata”, kaže Meron.

Rat kao pokretač borbe za pravdu

Meron priznaje da su tokom rada Haškog tibunala postojale i određene kontroverze, ali misli da će ljudi, analizirajući presude, uvidjeti da je MKSJ sprovodio svoje postupke na nezavisan i pravičan način, u skladu s dokazima i pravom.

Prema žrtvama sukoba u bivšoj Jugoslaviji Meron gaji najveće poštovanje, kako ističe, i bila mu je čast upoznati mnoge tokom svog rada.

Naglašava da se može i treba uraditi više za žrtve, te da se nada da će Mehanizam – time što pomaže osnivanje informacionih centara o MKSJ-u i doprinosi naporima za pozivanje na odgovornost širom bivše Jugoslavije – pomoći da se sukobima iz devedesetih godina pridaje dalja pažnja i tako bolje shvati uticaj tih sukoba na žrtve.

Meron smatra da presude nekog suda same po sebi ne mogu izliječiti duboke rane koje su nanesene zločinima poput onog u Srebrenici.

Dodaje da presude, također, ne mogu same dovesti do pomirenja, niti vratiti one kojih više nema. Umjesto toga, naglašava Meron, često je na članovima zajednica koje su najviše pogođene nekim zločinom, na roditeljima i prosvjetnim radnicima, odnosno na pojedincima, da pronađu snagu i način da obnove svoje zajednice.

Tokom rada u MKSJ-u i trenutno u MMKS-u, Meron je, kako kaže, “radio na nekim od najvažnijih predmeta i predvodio te institucije dok su krčile put novoj eri pozivanja na odgovornost i okončanja nekažnjivosti”. Ističe da ne bi bio ljudsko biće da zbog nečega ne žali i dodaje da bi danas neke odluke donio drukčije.

Putanja njegove karijere, kako sâm naglašava, nije bila pravolinijska, ali je sve vrijeme “pratio svoju ideju vodilju – da se bori s haosom i bolom rata”.

“Rat je uništio moje djetinjstvo i dao mi žudnju za obrazovanjem i želju da primjenom prava stanem na put zvjerstvima. Duboko sam zahvalan na prilikama koje su mi se ukazale tokom života, a posebno na činjenici da sam imao rijetku priliku da budem na čelu institucija koje su služile kao vjesnici ove nove ere pozivanja na odgovornost”, zaključuje Meron.