Dževad Karahasan: Problem našeg društva u cjelini je neodraslost

Bosanskohercegovački književnik, filozof, akademik i predsjednik Društva pisaca BiH, Dževad Karahasan, u intervjuu za RSE govori o jezičkoj diskriminaciji u Bosni i Hercegovini, o tome da je pseudopolitika glavni krivac ovakvog stanja uma u BiH, o bodljikavoj žici u srcu Evrope koju ocjenjuje stidom, ali i o licemjerstvu evropskih lidera koji tvrde da će izbjeglička kriza dovesti u pitanje kulturni ili religijski identitet zemalja Starog kontinenta.

RSE: Segregacija djece u bh. školama modelom “dvije škole pod jednim krovom”, kao i nanovo propitivanje postojanosti bosanskog jezika u Bosni i Hercegovini, odnosno preimonovanje u bošnjački, pitanja su sve prisutnije jezičke diskriminacije u BiH. Na koji način tumačite ove navode koje raspiruju pojedini politički krugovi u BiH?

Karahasan: Već jako dugo, na žalost, u Bosni i Hercegovini se događa nešto što ne bih nazvao politikom već pseudopolitikom. Naime, razlika je u tome da se prava politika trudi oko integracije, okupljanja, uključivanja.

Cilj svake politike je gradnja društva u kojem će svaka interesna grupa imati svoje mjesto, tako da svi članovi društvo osjećaju kao svoje. Kod nas, ovo što se nama prodaje pod politiku, radi na principu isključivanja. Ljudi koji danas vladaju u Bosni, vladaju zahvaljujući tome što su otkrili neke grupe koje mogu isključivati i ponižavati.

Mi se okupljamo oko zajedničkih mržnji, a ne oko zajedničkih poslova, okupljamo se oko zajedničkih neprijatelja, a ne oko suradnika. Ta pseudopolitika koristi sve što je bitno da bi izazvala probleme, a tako je uspjela i oko toga da jezik – koji normalnim ljudima u normalnim društvima služi za sporazumijevanje – iskoristi za proizvodnju nesporazuma. Ja bih Vam na početku ovog razgovora, ako dozvoljavate, želio ispričati anegdotu.

RSE: Samo naprijed.

Karahasan: Ja sam pisac, dakle skromni službenik jezika, zanatlija koji se trudi da jeziku služi. Jasno mi je da čovjek pojedinac ne može odlučivati ništa u vezi sa, jer da biste jezik imali za sebe morate ga dijeliti sa drugim. Čovjek ne može imati jezik samo za sebe, jer tada to nije jezik. Ja sam krajem ljeta 1993. godine posjetio uglednog lingvista, zaista vrhunskog slavista, Radoslava Katičića, s jednim pitanjem.

“Nacija nastaje u 19. stoljeću, u tom momentu su ljudi već govorili, jezici su već postojali. Jezik je fenomen star koliko i ljudi. Prema tome, zaboga gospodo pseudopolitičari, ne može jezik biti atribut nacije”.

Kazao sam mu: “Gospodine kolega, došao sam do Vas da porazgovaramo jer me muči pitanje – s kojeg jezika se prevode moje knjige?” Kaže on: “Kad bih bio na Vašem mjestu – rekao bih s bosanskoga.” Tada sam mu rekao: “Odgovor mi se dopada. Hvala Vam. Ali, pomozite mi da shvatim jedan problem koji stoji u vezi s tim. Kako to da su moje knjige bez prijevoda u Zagrebu gdje ljudi govore hrvatski i u Beogradu gdje ljudi govore srpski?” U to vrijeme još uvijek nije bilo crnogorskoga jezika. Kaže on: “Veoma jednostavno. Ime jezika je političko pitanje, a ne pitanje jezične supstance. Ime jezika je pitanje standarda, a jezični standard je političko pitanje. Svaka zajednica ima pravo i mogućnost da usvoji jedan jezični standard i da taj standard nazove imenom koji njoj odgovara”. Dugo smo razgovarali i ja sam morao priznati maksimalnu logičnost Katičićevih odgovora.

U slučaju bosanskoga jezika smatram da ime dobro i tačno imenuje i jezičnu supstancu. Ime bosanski jezik odgovara kulturnoj tradiciji, ime bosanski jezik zaista jeste ime koje – ako bih tako mogao reći – obuhvaća i Matiju Divkovića, i Antuna Branka Šimića, i Svetozara Ćorovića, i Vuka Karadžića, kao što obuhvaća i Maka Dizdara, i Skendera Kulenovića i tako dalje. Pazite, nijednog od spomenutih autora ne želim oduzeti Srbima, Hrvatima, Makedoncima, Bugarima… nikome, jer u sferi duha vlasnički odnosi i granice nisu tako strogi kao u sferi materijalnih dobara. Meni je stalo do toga da sačuvamo kulturnu supstancu koja nam omogućuje međusobno razumijevanje.

Mislim da su pokušaji da se bosanskom jeziku nametne nacionalno ime Bošnjaka apsolutno krivi i utemeljeni na – da li na neznanju, da li na zlim namjerama, da li na gluposti ili aroganciji – ne znam. Ali, sigurno su krivi iz jednog jednostavnoga razloga – nacije su nastale nedavno. Nacije su strašno mlad fenomen. Nagovijestile su se negdje krajem 18. stoljeća. Prva nacija u modernom smislu je Francuska rođena iz Francuske revolucije 1789. godine, a onda su se širom Evrope formirale druge nacije – njemačka, talijanska i tako dalje – iz otpora prema Napoleonovim osvajanjima.

“Moćna zajednica Evropske unije sa 500 miliona bogatih stanovnika mogla bi primiti dva miliona ljudi, mogla bi za njih napraviti grad da se i ne osjeti. Vjerujem da se tu radi o jednom unutrašnjem sukobu jer Evropska unija, ovakva kakva jeste, ne može dalje funkcionirati”.

Dakle, nacija nastaje u 19. stoljeću, u tom momentu su ljudi već govorili, jezici su već postojali. Jezik je fenomen star koliko i ljudi. Prema tome, zaboga gospodo pseudopolitičari, ne može jezik biti atribut nacije. Jezik je mnogo stariji od nacije. Nacija je jedan od nehotičnih, nenamjeravanih nus proizvoda jezika. Nacije su nastale kao posljedica standardizacije jezika, jer je standardizacija jezika narod kao socijalnu kategorija pretvorila u potički – narod dakle naciju. Može jezik nositi ime nacije, ali ne može se pojmom nacije pravdati imenovanje jednog jezika, naprosto, zato što je jezik mnogo stariji. I tu dolazimo do još jednog zanimljivog problema, a to je pitanje – koja je to instanca koja odlučuje o tome da li neki jezik postoji ili ne postoji, da li se neki jezik smije imenovati ovako ili onako.

RSE: Koje su to instance?

Karahasan: Ne postoji ta instanca. Niko nema pravo da mi kaže da neki jezik govorim ili ne govorim. Poreći pravo na postojanje jeziku jednako je poricanju prava na postojanje zajednici koja tim jezikom govori. Mislim, u civiliziranim društvima bi se mnogo obzirnije ljudi i institucije razmetale presudama koje tvrde da neki jezik postoji ili ne postoji. Jasno je svakome da Amerikanci i Englezi govore, uglavnom, istim jezikom. U mnogim drugim jezicima piše najozbiljnije da se knjige Paula Austera prevode sa američkog, misli se na američki engleski. Da li to nekome smeta? Da li to narušava postojanje i prirodu jezika s kojeg su prevedene Austerove knjige? Da li to treba izazvati rat između Engleske i Amerike? Pa dajte, lijepo vas molim.

RSE: Ovdašnja politika je toliko uplela prste tako da ni bosanskohercegovački lingvisti međusobno ne komuniciraju. Na koji način to komentarišete?

Karahasan: To me ne zbunjuje. Problem našeg društva u cjelini je, oprostite ako to tako kažem, jedna vrsta neodraslosti. Mi ozbiljno vjerujemo da to što se nas dvojica ne slažemo oko nečega je dovoljno jak razlog da se počnemo mrziti i prekinemo komunikaciju. Mi prečesto zaboravljamo da je, k vragu, slaganje kraj razgovora, a da smo ljudi po razgovoru. Imate jedan prelijepi Helderlinov stih (Friedrich Hölderlin, njemački pjesnik, op.a.) koji kaže “Otkako smo razgovor” u smislu otkako smo ljudi, od kada postojimo. Jedan od temeljnih uvjeta za razgovor su različita mišljenja.

Što se mene tiče, imate puno pravo da ja nešto ne znam, u nečemu se s mnom ne slagati, ali nemate pravo poricati meni pravo na postojanje, nemate pravo poricati mi pravo na moje mišljenje, i da bismo razgovarali trebate me poštovati u smislu – priznati mi ova dva prava.

Sve ostalo može računati sa razlikama i logično je da te razlike postoje. Mi zbog nečega nikako da se odlijepimo od ovog, ne znam kako bih to nazvao, možda – infantilne potrebe za slaganjem, za potvrđivanjem.

To je suludo. Još nešto, svako ima pravo na svoje mišljenje i mora imati to pravo, ali niko nema pravo na svoje činjenice. Činjenice su uvijek vanjske, objektivne, ničije, odnosno svačije. Činjenica je da su naši stari – bez obzira da li danas njih svojima smatraju Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Židovi, ovaj ili onaj – govorili jednim jezikom. Sjajna, ipak ozbiljna pisana kultura, odnosno pisana tradicija bosanskih naroda – dokazuje da je to bio jedan jezik.

RSE: Iskoristiću priliku da Vas pitam o aktuelnoj izbjegličkoj krizi u Evropi, o kulturološkom fenomenu koji će se, vjerovatno, za desetak godina posebno izučavati u okviru studija.

Karahasan: Ako za desetak godina bude studija, odnosno ako za desetak godina ne budemo poludjeli barbari koji jedni druge grizu. Vjerujem da je ova izbjeglička kriza namjerno izazvana, vještački konstuirana i da mnogo više dolazi iz pritajenih sukoba unutar Evropske unije nego iz vanjske stvarnosti. Zašto tako vjerujem? U relativno siromašnoj zemlji Turskoj već tri godine živi više od 3,5 miliona izbjeglica i to nije problem, niko to nije vidio kao problem. Turaka ima 80-ak miliona. U maloj zemlji Jordanu više od 1,5 milion izbjeglice, također, živi već duže od tri godine – i to nije bio problem. Dva miliona izbjeglica hoće da dođu u Evropsku uniju, u jednu moćnu, prebogatu zajednicu od više od 500 miliona stanovnika, i to se napuhuje i pretvara u ogroman i nerješiv problem. Ma nemoj!

“Lažete gospodo da će dva miliona izbjeglica dovesti u pitanje kulturni ili religijski identitet! Na njemačkom radiju sam nedavno rekao da nije nešto u redu sa njemačkim identitetom ako bi dva miliona izbjeglica moglo dovesti u pitanje identitet 88 miliona Nijemaca. Čovječe, zašto lažete?!”

Čovječe, je li vam jasno da dva miliona ljudi nisu ni tri predgrađa Pariza. Dva miliona ljudi nisu nijedno malo veće predgrađe Londona. Moćna zajednica Evropske unije sa 500 miliona bogatih stanovnika mogla bi primiti dva miliona ljudi, mogla bi za njih napraviti grad da se i ne osjeti. Vjerujem da se tu radi o jednom unutrašnjem sukobu jer Evropska unija, ovakva kakva jeste, ne može dalje funkcionirati. Do sada, dok je bila samo ekonomski projekt, EU je sjajno rasla i sve je išlo kao podmazano. Sad se došlo do tačke na kojoj se mora odlučiti – hoće li EU postati politička i kulturna zajednica, ili će ostati samo ekonomska zajednica. Vjerujem da je to stvarni sukob, odnosno stvarni problem. Naravno, kao uvijek, pitanja i nedoumice moćnih plaćaju siromašni.

RSE: A postavljanje bodljikave žice u srcu Evrope, primjer Mađarske, odnosno podizanje ograde na svojoj granici u slučaju Austrije?

Karahasan: To je skandal od kojeg se pristojnim ljudima diže kosa na glavi. Izjave mnogih političara prelaze granice elementarne pristojnosti. Ispunjava vas stidom kad vidite šta izgovaraju predsjednici, premijeri, pokrajinski funkcioneri u civiliziranim i kultiviranim zemljama Evropske unije. To vas, doslovno, ispunjava stidom, naročito to što to izgovaju vaša braća – ljudi. Uostalom, briga me, jer zašto bi Francuska bila imuna na idiotizam. Njihovi idioti se ne moraju nužno razlikovati od naših idiota. Ispunjavam se stidom zato što to izgovaraju moja braća, odnosno ljudi. Pogotovo što mi, Evropljani, očigledno, nismo izvukli elementarnu pouku iz svoje vlastite nedavne historije. Ne možete drugima oduzeti slobodu, a da je sačuvate za sebe. Sloboda je kao jezik, kao ljubav. Da biste je imali za sebe – morate je dijeliti drugima.

Lažete gospodo da će dva miliona izbjeglica dovesti u pitanje kulturni ili religijski identitet! Na njemačkom radiju sam nedavno rekao da nije nešto u redu sa njemačkim identitetom ako bi dva miliona izbjeglica moglo dovesti u pitanje identitet 88 miliona Nijemaca. Čovječe, zašto lažete?! Zašto toliki intelektualci, koji se veoma rado javljaju za riječ čim se pojavi bilo koja tema koja bi ih mogla ubaciti u medije, danas šute?! Zašto se službeno lijevo orijentirani francuski intelektualci danas odjednom prepoznaju u politici nacionalnog fronta?! Koji se vrag događa s nama?!

RSE: U čemu vidite rješenje?

Karahasan: U tome da počnemo ozbiljno razgovarati i opet se vraćam na ono što sam maločas rekao. Najvažnije je jasno definirati riječi koje koristimo, šta pojedine riječi znači. Na početku moderne evropske filozofije stoji izjava Johna Lockea, engleskog pragmatičara koji jasno kaže: “Ljudi bi izbjegli većinu nesporazuma kad bi jasno odredili šta znači riječ koju koriste.”

Naš javni razgovor prepun je riječi koje su davno izgubile značenje. Mi se u ime slobode, demokratije, terorizma ili ljudskih prava svađamo, bijemo i ubijamo jedni druge, a davno smo zaboravili šta koji od tih pojmova znači. Vama socijaldemokrati hvale ko ludi ljude što su liberali! Uopće ne shvaćaju da liberal i socijaldemokrata zastupaju međusobno gotovo nespojive političke pozicije. Razbacujemo se riječima ko’ sumanuti, zaboravljajući šta one znači i zaboravljajući da nas riječ obavezuje. Moja majka rahmetli je stalno govorila “vola se vezuje za rogove, a čovjeka za riječ”.