Znate li onaj kad su pred šalter došli Dervo i Jakob?

Mjesto radnje šalter za predaju kandidatura za člana Predsjedništva BiH. Namrgođeni radnik za šalterom sjedi i pauza tek što je završila. Uključen je radio s kojeg se čuju vijesti o izborima za Kongres SAD-a koji su završeni dan prije i rezultati su, naravno, već do zadnjeg izbrojani.

“Glasači u Minnesoti i Michiganu izabrali su izbjeglicu iz Somalije Ilhan Omar i Palestinku Rashidu Tlaib za svoje predstavnice u Kongresu SAD…”, čuje se s radija a nervozni šalterski službenik nevoljko sklanja tablu s natpisom ‘PAUZA’ i sprema se na preuzme prijave od šarolikog društva u čekaonici.  Šalter i vrijeme podnošenja su dijelom imaginarni, ali su ljudi i njihovi slučajevi stvarni.

– Dobar dan, ja sam Dervo Sejdić, želim predati kandidaturu za člana Predsjedništva BiH.

– Nacionalnost, Dervo?

– Rom!

– Ne može!

– Kako ne može?

– Fino, ne može Rom za Predsjedništvo. Samo Bošnjak, Srbin ili Hrvat. Ali, evo, imamo za vas sjajnih mogućnosti, možete se kandidovati za opštinu za dvije godine, imate kantone, možete u neki od parlamenata…

– Ali ja imam pravo i želim da budem član Predsjedništva! Ja sam stanovnik i državljanin BiH, aktivista, inicijator uspostavljanja Romskog informativnog centra Vijeća Roma BiH, potpredsjednik Udruženja “Kali Sara”, kreator priloga za izradu dokumenta “Platforma za Rome, vjerujem da sam kompetentan da…

– Sljedeći!

– Ja sam Jakob Finci, stručnjak za međunarodno trgovinsko pravo, jedan od inicijatora obnove jevrejskog kulturnog, prosvjetnog i humanitarnog društva La benevolencija i prvi njegov potpredsjednik…

– Jevrejskog društva, kažete? Vi ste Jevrej?

– Da.

– Ne može!

– Kako, ne može?

– Ne mogu ja sto puta objašnjavati eto vam ovog Sejdića pa njega pitajte… Sljedeći!

– Dobar dan, ja sam Azra Zornić, želim biti članica Predsjedništva BiH.

– Nacionalnost?

– Građanka Bosne i Hercegovine!

– Ne može, 100 puta vam govorim – Bošnjak, Srbin ili Hrvat!

– Ali mogu bar u Dom naroda da predstavljam druge građane, želim dati svoj doprinos…

– Ne može ni to! Čitate li vi Ustav ove zemlje?! Sljedeći! Kako se vi zovete?

– Ja sam dr. Ilijas PIlav…

– Nacionalnost?

– Bošnjak

– Napokon neko… Živite u Federaciji BiH naravno…

– Ne, ja sam hirurg iz Srebrenice…

– Ne može! Samo Bošnjaci iz Federacije se mogu kandidovati, čita li iko od vas Ustav?! Haj’mo još jedan danas…

– Svetozar Pudarić, podnio bih kandidaturu…

– Nacionalnost?

– Srbin.

– Mjesto stanovanja?

– Sarajevo…

– Ne može Svetozare! Samo Srbi iz Republike Srpske…

– Ali u Ustavu Republike Srpske piše da je Sarajevo glavni grad Republike Srpske…

– Ne može! Haj’mo nemojte mi pravit’ gužvu ovdje! Joj ovih ljudi danas… Evo vam Ustav, evo, član pet: “Predsjedništvo Bosne i Hercegovine se sastoji od tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, koji se svaki biraju neposredno sa teritorije Federacije, i jednog Srbina, koji se bira neposredno sa teritorije Republike Srpske”, šta vam nije jasno? Idite u Strazbur pa se žalite…

Spomenuti slučajevi, iako je šalter imaginaran-kao što sam već napomenuo, vrlo su stvarni i svi su se našli pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu u različitim vremenskim periodima – Sejdić i Finci u zajedničkoj, te Ilijas Pilav i Azra Zornić u pojedinačnim tužbama pred Sudom u Stazburu su dobili BiH. Svetozar Pudarić iz Sarajeva nakon što mu je kao Srbinu iz Sarajeva odbijena kandidatura na prošlim izborima, krajem oktobra poslao je Sudu u Strazburu tužbu zbog “povrede osnovnih ljudskih prava da bira i bude biran bez diskriminacije u odnosu na odredbe Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama i pratećim protokolima”.

U slučajevima Sejdić-Finci, Zornić i Pilav Sud je jasno kazao kako “Bosna i Hercegovina mora uspostaviti politički sistem za izbore bez diskriminacije”, a velika je vjerovatnoća da će se isto dogoditi i sa Pudarićevom tužbom.

Iz Suda u Strazburu te 2014. nakon presude u slučaju Zornić stigla je jasna i nedvosmislena poruka:

“Utvrđenje povrede u predmetnom slučaju direktna je posljedica neuspjeha vlasti Bosne i Hercegovine da uvedu ustavne i zakonodavne izmjene u cilju provođenja presude Sejdić i Finci, čije izvršenje je od 2009. godine pod nadzorom Komiteta ministara Vijeće Evrope, tijela zaduženog za nadgledanje izvršenja presuda Suda. S obzirom na ovakvo kašnjenje u izvršenju, Sud je, kao i Komitet ministara, naglasio da je neophodno u što kraćem roku i na najefikasniji mogući način riješiti ovu situaciju”.

Uslijedila je 2016. i presuda u slučaju Ilijasa Pilava kojem je odbijena kandidatura za člana Predsjedništva BiH kao Bošnjaku iz RS u kojoj je konstatovano isto kao i u prethodna dva slučaja, desili su se i famozni pregovori o ustavnim promjenama tokom kojih je samo potvrđen “neuspjeh vlasti Bosne i Hercegovine da uvedu ustavne i zakonodavne izmjene”… I, ništa. Diskriminacija je nastavljena.

Ne sjećam se da je iko spomenuo spomenute slučajeve u kampanji za protekle izbore, niti se bilo ko ko predstavlja konstitutivne narode zauzeo za ostale građane BiH čije se osnovno pravo da budu birani već godinama krši i pored presuda najviše sudske instance za ljudska prava u Evropi.

U međuvremenu se ‘moda’ koju su prije nekoliko godina započeli zastupnici u Skupštini Kantona Sarajevo Haris Pleho, Rasim Smajić (BOSS) i Nermin Bjelak (BPS) izjasnivši se kao Srbi na listama kako bi prilikom formiranja Doma naroda Federacije BiH bili izabrani u Klub Srba koji je uvijek bilo problem popuniti, proširila i na ostale konstitutivne narode pa su zabilježeni novi slučajevi “Bratstva&jedinstva” kada su se predsjednik Mladih SNSD-a Denis Šulić i predsjednica Omladine SDS-a Nina Bukejlović izjasnili  kao pripadnici bošnjačkog naroda kako bi uspjeli dobiti mandat na ovogodišnjim izborima za Narodnu skupštinu RS. U sve se uključio i HDZ-ov kadar Goran Opsenica koji se izjasnio kao Srbin koji se osjeća kao Hrvat i sve naprosto pršti od suživota na političkoj pijaci na kojoj je, pokazuje se, sve na prodaju…

Za razliku od njih, akteri s početka naše priče ostali su dosljedni principima iako su mogli ići linijom manjeg otpora i izjasniti se drugačije, ili se u slučajevima Pilava i Pudarića prijaviti na drugu adresu i “riješiti stvar”. Svojim nečinjenjem do sada država je, nažalost, pokazala kako se kratkoročno više isplati prodati ideale na političkoj pijaci nego ostati dosljedan, i teško je biti optimista i reći da će se nešto promijeniti sve do momenta kad nam spomenute presude ne postanu direktna prepreka za ulazak u EU “jer vladavina prava”.

Niko ne može garantovati koliko će trebati da sazrije politička svijest glasača u BiH da u velikom broju glasa za njih, kao što je prošlo mnogo vremena dok Amerikanci nisu izabrali prvog afroamerikanca za predsjednika SAD-a, ili izbjeglicu iz Somalije, Palestinku i prvu američku Indijanku za svoje predstavnice u Kongresu SAD…, ali ono što je ključno i iza čega stoje i presude iz Strazbura jeste da se u demokratskoj zemlji svima bez razlike mora dati prilika da se kandiduju.

“Svi stavovi, mišljenja i zaključci koji su izneseni u kolumni ne odražavaju nužno stav i mišljenje online magazina Fokus.ba, već isključivo autora.“