Titov recept na Vučićev način

Govorilo se, tim povodom, i o svojevrsnom “Titovom receptu” koji je, navodno, Jugoslaviji objezbjeđivao trajni mir i stalni napredak. Računalo se da je ona dovoljno bliska objema velikim svjetskim silama, ali da je i podjednako udaljena od svake od njih.

Iz toga se, kako se nekad zaključivalo, izvlačio ogromni profit. Tito je, navodno, nadmudrio i Ruse i Amerikance i, uprkos ogromnim netrpeljivostima dva moćna svjetska bloka, uspio ostati “svoj na svome”. Kao državnika su ga jednako štovale obje svjetske velesile.

“Da je Titov recept koketiranja sa dvije svjetske velesile bio zaista dobro osmišljen i strateški održiv, Jugoslaviji se ne bi dogodilo ono što je 1981. započeto pobunom Albanaca na Kosovu”

Sa današnje istorijske distance, međutim, sve to izgleda znatno drugačije. Titov recept i njegov diplomatska igra, pokazalo se, ipak su bili kratkog daha i nedovoljno jakog uporišta.

Socijalistička Jugoslavija, naizgled toplo i bezbjedno ušuškana u svojoj nesvrstanosti, odnosno nepripadnosti nijednom od dva vojno-politička saveza koji su komandovali svijetom, bila je mirna svega tridesetak godina. Kažem “svega”, jer je, u istorijskom čitanju, toliki vremenski odsječak nešto nalik jednodnevnom životu leptira!

Da je Titov recept koketiranja sa dvije svjetske velesile bio zaista dobro osmišljen i strateški održiv, Jugoslaviji se ne bi dogodilo ono što je 1981. započeto pobunom Albanaca na Kosovu, a skončalo u pepelu devedesetih godina prošlog stoljeća. Tada se Jugoslavija, uz bolne vriske, raspala u paramparčad. Titovski vođena zemlja išla je, iz pobjede u pobjedu, do neminovnog i konačnog – poraza! Već više od dva stoljeća ona ne postoji na karti Evrope. [yuzo_related]

Ne sumnjam da se mnogi ne slažu sa ovim mojim ocjenama. Oni misle, i pored kraha Jugoslavije, da je Tito vodio uspješnu i lukavu igru koja je preporučljiva i za neke druge države i neka novija vremena.

Pomenuti recept, čini mi se, danas pokušava da kopira Srbija, naročito nakon što je na njeno čelo došao Aleksandar Vučić. Njegov stranački kolega, predsjednik srbijanske države Tomislav Nikolić, nedavno se u Njujorku uslikao sa Barakom Obamom. Ovaj mu je, navodno, čestitao na politici koju vodi Beograd i poručio: Samo recite šta vam treba, tu smo da pomognemo!

U nedjelju je i Vučić bio među državničkom elitom, evropskom, na biselskom sastanku o rješavanju izbjegličke krize. Kaže da su ga tamo tapšali po ramenu, da su Srbiji upućene sve same pohvale za njeno držanje ponašanje u dramatičnom egzodusu mase sa Bliskog istoka.

Srbija se, sudeći po pobrojanom, umilila Zapadu. Ovih dana njen premijer, međutim, šparta Moskvom: od premijera Medvedjeva, preko direktora vodećih ruskih kompanija, do predsjednika Putina. Ovakvu trodnevnu paradu Kremlj priređuje rijetko kom gostu. Za Vučića, koji se po treći put u posljednjih 15 mjeseci sastaje sa šefom ruske države, ne postoji NJET: sve što traži, Rusi mu pružaju na tacni: od raketa i drugog oružja, do kapitala za velike poslovne projekte.

“Srbija će u jednom trenutku morati da sjedne samo na jednu stolicu. I ma koliko mislila da će je ona izabrati, rasplet će vjerovatno biti po volji onih s kojim trenutno vodi dvostruku igru”

Na ovaj način, klackajući se kao nekad Tito i njegova Jugoslavija, Srbija nastoji da ušićari na obje strane. Od Zapada iznuđuje “specijalni tretman”, jer ašikuje s Rusijom, dok Moskvu “ucjenjuje” blagonaklonošću Amerike i EU prema njoj. Reklo bi se: Nikom nije ljepše neg’ je nam’ – samo da je ‘vako svaki dan!

U pokušaju repriziranja “samosvojne” međunarodne politike koju je svojedobno praktikovao Josip Broz, na čas istine neće se čekati onoliko dugo koliko se čekalo u Titovom slučaju. Srbija će u jednom trenutku morati da sjedne samo na jednu stolicu. I ma koliko mislila da će je ona izabrati, rasplet će vjerovatno biti po volji onih s kojim trenutno vodi dvostruku igru, koji su u tome mnogo jači i od nje spretniji.

Tito i Jugoslavija bili su premali i preslabi da vuku za nos svjetske gospodare. Vučić i Srbija tome su još manje dorasli.