Grad bez pekare i mesnice: Emir u Srebrenici umjesto kolača prodaje polovnu robu

Više od godinu dana Srebrenica je grad bez pekare i mesare, a nedavno je zatvorena i jedina slastičarna u tom gradu. Emir Hadžiarapović, vlasnik slastičarne koja je radila nepuna četiri mjeseca, uvjerio se više puta da je u Srebrenici teško opstati kao samostalni preduzetnik, čak i kad ljudima nudite osnovne usluge bez kojih je život u gradu nezamisliv.

Sadet Begić

Emir Hadžiarapović, rođeni Srebreničanin, 15 godina živi na relaciji Holandija-Srebrenica. On godinama pokušava da rodnom gradu i sugrađanima pruži određene sadržaje. Iz tog razloga je u maju otvorio slastičarnu koja je radila do kraja turističke sezone. Svjestan da u Srebrenici nema klijentele, Emir je odlučio privremeno zatvoriti lokal.

“Sa kolačima je vrlo teško raditi ovdje pošto se većinom stariji narod vratio, matorinje koje je oboljelo, tako da mogu raditi jedino ljeti dok ima dijaspore, dok ima više omladine”, kaže Emir o situaciji u kojoj se našao.

Adem Mehmedović

Kaže kako se trudio i da cijene uvijek budu pristojne i prilagođene primanjima koja imaju Srebreničani, ali ni to nije privuklo mušterije.

“Jedan od razloga što ne može da uspije ništa u Srebrenici je i taj što nema naroda. Svake godine manje je i učenika, a to se najbolje osjeti na ugostiteljstvu”, dodaje Emir u razgovoru za Anadolu Agency.

Međutim, ovaj poduzetni Srebreničanin ne odustaje. Godinama u Srebrenici ima antikvarnicu čiji su kupci najčešće stranci. Kaže kako zarada jeste bitna, ali ne i presudna.

Emir Hadžiarapović

Ovih dana Emir je otvorio butik polovne garderobe. Robu će nabavljati iz Holandije i nada se da će konačno udovoljiti potrebama Srebreničana.

“Ne možemo mi svi napustiti Srebrenicu, treba pokušati, treba se koprcati, treba vidjeti na koji način da se to omasovi, da može da se živi. Pokušaćemo da se zimi radi sa jednim, ljeti sa drugim, pa ćemo vidjeti”, optimističan je Emir.

Veliki porezi i sve manje naroda doprinijeli su da bude zatvorena jedina mesara i pekara u Srebrenici. Stanovnici, svjesni situacije i okolnosti, već su se navikli na takav život. Međutim, dijele isto mišljenje, za takve propuste nema opravdanja.

“Ovo se može poistovijetiti sa ruralnim dijelom života, isto kao da smo u Osmačama ili Osatu. Jedan grad koji nema pekare, osnovnog elementa za preživljevanje naroda u gradu, šta mi trebamo očekivati. Nemati pekaru, nemati mesaru, to je da te stomak zaboli”, kaže Suljo Jelkić.

Sadet Begić kaže kako je pekara bila otvarana u dva navrata, “neko uzeo novac, pekaru zatvorio, inventar prodao”, dodaje.

“Nadam se jedino da će neko imati hrabrosti da ovdje otvori i pekaru i mesaru”, zaključuje jedan od mlađih povratnika u Srebrenicu Adem Mehmedović.

Suljo, Sadet i Adem kažu da su ponekad išli i kod Emira, na kafu i kolače, međutim to nije bilo dovoljno da slastičarna nastavi sa radom.

Sa druge strane, Emir kaže da se na Srebreničane ne može ljutiti.

“Srebrenica je postala k'o nekad u Titino vrijeme, kad se na more išlo, od maja do septembra može se raditi, i daj Bože da tako ostane”, rekao je na kraju razgovora Emir.