Sve više mladih u BiH želi u vojsku

Nakon što je magistrirao na odsjeku politologije Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, Zlatko Barišić je bezuspješno pokušavao pronaći posao u struci.

Već je godinu dana bio nezaposlen, kao i brojni obrazovani mladi ljudi, kada je krajem 2013. primijetio konkurs za prijem u Oružane snage Bosne i Hercegovine i odlučio da pokuša.

Danas ovaj 27-godišnjak svaki dan u šest ujutro putuje iz Travnika u kasarnu u Kiseljak kako bi stigao na vrijeme na jutarnje postrojavanje, a u četiri popodne, osim kada nije dežurni, opet se vraća u Travnik, gdje živi.

Kako kaže, vojni poziv donosi nešto što je rijetko u današnjoj situaciji u BiH – sigurnost i redovnu platu, ali i posao na osnovu vlastitih zasluga i rezultata koje je ostvario na zahtjevnim testovima, a ne preko rodbinskih veza ili poznanstava.

“Nije to jednostavno, nije to samo ‘prijavi se i posao te čeka’. Dakle, trebalo je godinu dana proći obuku i zadovoljiti standarde i biti ovdje gdje jesam, na osnovu svojih zasluga. Recimo, mi nismo imali imena i prezimena prilikom testiranja, nego smo svi bili pod nekim brojevima – na testovima sam unosio svoj broj i ti naši instruktori nas nisu poznavali po imenu i prezimenu, nego po broju i po zaslugama”, kaže ovaj potporučnik.

Dok pričamo s njim u Vojarni Mato Lučić Maturica u Kiseljaku u sklopu Oružanih snaga BiH, objašnjava da mu je vojska donijela i neke druge prednosti – učenje stranih jezika i priliku da nastavi školovanje na nekoj od vojnih akademija u SAD-u, Velikoj Britaniji, Sloveniji.

Ipak, iako preporučuje mladima da se prijave, naglašava da ovaj poziv nije za svakoga te da je potrebno mnogo discipline, truda i rada.

“Ja sam se dva mjeseca prije testiranja intenzivno tjelesno pripremao, pošto sam studirao i nisam bio baš aktivan. Prva faza testiranja je bila eliminatorna – imali smo test tjelesne spreme, engleski jezik i test općeg znanja. Druga faza je trajala nekih pet dana, i tu smo, pored eliminatornog trčanja i sklekova, imali niz drugih testiranja, kao što su psihometrijski test, zapovjedni zadaci bez vođe, esej, prezentacija, diskusija, poligon sa individualnim preprekama, vježbe planiranja…”, prisjeća se.

Odabir prema NATO standardima

Od gotovo 260 prijavljenih na konkurs koji je izašao krajem 2013. godine, kaže, mnogi su pali na testovima te je na kraju primljeno 30 kandidata koji su počeli svoju profesionalnu vojnu službu u januaru 2015.

Među njima je bio i Barišić koji je sada, kako spremno dodaje, “zapovjednik Trećeg voda Prve pješačke satnije Druge pješačke bojne Pete pješačke brigade”.

“Posljednjih mjesec dana sam bio na obuci na Manjači, trajala je nekih 10 dana, nakon toga smo imali obuku sa EUFOR-om pet dana, bazirano na operacijama potpore miru. Na neki način pripremamo našu vojsku za te operacije, jer je cilj naših Oružanih sanga da se priključimo NATO-u”, kaže.

Upravo je na NATO standardima i zasnovan novi sistem odabira kandidata u Oružane snage BiH, koji uključuje zahtjevno testiranje i obuku, ali i priliku da se prijave mladi obrazovani ljudi.

Sudeći po aplikacijama, oni su sve više zainteresovani, a Ministarstvo odbrane BiH očekuje veliki odaziv na treći konkurs koje je raspisalo po ovom sistemu za prijem 58 kandidata treće generacije – klase oficira i oficirki.

“Za prvu klasu na raspisanih 30 pozicija javilo se 256 kandidata i kandidatkinja, za drugu klasu, na raspisanih 37 pozicija, javilo se njih 415. Za prijem treće klase se znatno više pažnje posvetilo informativno-medijskoj kampanji tako da očekujemo još bolji odziv”, kažu iz Ministarstva.

Kako dodaju, oni za svoju službu primaju odgovarajuću platu i naknade, a smještaj i ishranu nemaju osim u posebnim slučajevima kao što dežurstva, vojne vježbe…

Vojna služba nije samo nošenje puške

Boško Šiljegović, parlamentarni vojni povjerenik BiH, smatra da je to jedan od razloga zašto postoji veliki interes mladih za vojnu službu.

“Znamo kakva je situacija, kakvo je opšte stanje na berzi rada, a ovo je jedan siguran sistem sa sigurnim primanjima, i vjerovatno radi te materijalne sigurnosti jedan broj ljudi se odlučuje. Drugi razlog je ljubav mladih ljudi prema ovom pozivu, osjetili su svoju šansu za usavršavanjem, napredovanjem i vjerovatno kod mladih ljudi postoje ti izazovi.”

Vojna služba više nije samo nošenje puške, a BiH je uključena u mnoge mirovne misije po cijelom svijetu. Oružane snage dosta rade i na pomoći civilnom stanovništvu – od deminiranja do angažiranja tokom poplava ili požara.

“To su dva pravca u kojima mladi ljudi vide svoju šansu u sektoru odbrane, odnosno u uniformi kao profesionalno vojno lice”, dodaje Šiljegović.

Ipak, tvrdi da postoji i dosta teškoća u sektoru odbrane BiH, a jedan od problema je, kako kaže, i što se otvaraju konkursi za pripadnike tri konstitutivna naroda, ali ne i za ‘ostale’.

O tome je, nakon upozorenja nevladinih organizacija, obavijestio i Ministarstvo odbrane.

“Objasnili su da planiraju da se izvrši popuna oružanih snaga iz reda ostalih, ubijedili su me da nema diskriminacije, ne bismo smjeli dopustiti da i u Oružanim snagama imamo slučaj Sejdić-Finci.”

Međutim, naovodi, Oružane snage BiH jako dobro funkcioniraju 20 godina nakon rata.

“Bez obzira što smo imali dvije vojske i tri vojne komponente, bez obzira što su to bile zaraćene strane, oružane snage su jedan od svijetlih primjera u ovoj državi”, kaže Šiljegović.

Zbog toga, zaključuje, mnogi mlade žele zamijeniti farmerke uniformom.