Dan kad je rođen Mak: Dizdarevo djelo je neuništiva i vječna Bosna

Na današnji dan 1917. u Stocu je rođen veliki književnik i novinar Mehmedalija Mak Dizdar, autor čuvenih zbirki pjesama “Modra rijeka” i “Kameni spavač”.

Stoljeća kasnije njegovo djelo dobija na sjaju i moći. Makovo djelo je ona neuništiva i vječna Bosna.

Svoje sjećanje na “ranog” Maka napisao je Adil Zulfikarpašić, koji mu je bio prijatelj i vjenčani kum.

– Kada sam ga kao mladića upoznao, imao je objavljenu jednu malu zbirku pjesama i bio je popularna ličnost, već tada. Ja u to vrijeme nisam ni slutio sa kakvom budućom veličinom dijelim prijateljstvo… Sjećam se jedne zgode iz tog vremena. Mak je poslao neku svoju pjesmu piscu Novaku Simiću u Zagreb, a ovaj ju je odmah objavio pod svojim imenom. Mak, još dječak u to doba, srednjoškolac, nije znao šta da radi. Stariji brat Hamid, već veoma ugledna ličnost u Sarajevu, kaže mu: “Šuti, budi sretan da ti je jedan tako veliki pjesnik uzme pjesmu i potpiše se pod nju”.

“Mak je pokušavao da dokaže autorstvo, ali je na kraju odustao. Inače, Mak je bio jedan fin, miran čovjek, koji je svoje ljutnje i svoje huje podnosio na jedan vrlo dostojanstven način. Bio je neki Fetahagić koji nam se stalno lijepio u društvo, a kako ga Mak zbog nečega nije simpatisao, jednostavno bi ustao i otišao kada bi se ovaj pojavio. Pitao sam ga o čemu se radi, a Mak je odgovorio da neće da se druži s njim i ništa više. Bio je delikatan i nikada nije rekao zašto…”

“Kada sam kasnije, u emigraciji, čitao Maka Dizdara, bio sam oduševljen. Mak je postao ponovni tvorac našeg starog bosanskog jezika i mi koji smo ga čitali vani, osjećali smo kao da smo rođeni sa tim jezikom. Mnogi su imitirali Maka, bezuspješno. Mak je stvarni pjesnik Bošnjaka i Bogumila. On je locirao (mada ne politički ili historijski) naš stvarni duhovni položaj na frapantno realističan način i predvidio sve, čak i konkretne buduće događaje…”

“Prije petnaest godina ja sam naručio bistu Maka Dizdara da mi je izradi Ivan Sabolić, akademski vajar iz Zagreba. Ta Makova bista je stajala na ulazu u Bošnjački institut u Cirihu i pjesma “Zapis o zemlji” koju je likovno osmislio Mersad Berber i dao da se izradi kao tapiserija. Zašto sam Makovu bistu stavio na ulaz u Bošnjački institut? Kad otvoriš vrata Instituta, prvo Mak – Vrata Bosne. Jer, Mak Dizdar je isto što i vrata Bosne, on je ta vrata. Na taj način sam izrazio najdublje svoje poštovanje prema Maku, s kojim sam u mladostu drugovao, i nisam imao nikakvog kasnijeg utjecaja na njega, čak ni kontakta, ali on jeste na mene.”

“Kada sam u ruke dobio Kamenog spavača shvatio sam da je Mak najveće bosansko čudo, bosanski Šekspir. Mene su u Cirihu posjećivali Vojo Dimitrijević ili Ismet Mujezinović i to se ovdje znalo. Čak je i Tito znao. Njima niko nije ništa smio. Ismeta Tito pita: ‘Bio si kod Adila?’ Ismet odgovori da jeste i nikom ništa. S Makom je bilo drugačije, imao je on ovdje dovoljno neprilika sa nacionalistima, samo sam mu još ja trebao kao disident. Mirne se duše može reći da je Mak na svojoj koži osjetio da su se jako velike sile urotile protiv Bosne i njegovog naroda.”

A on je to na svoj način iskazao u svojoj poeziji. Mak je tu sredinu osjetio, prepoznao i otkrio, a oni su osjetili u Maku Dizdaru giganta literature koji je prozreo njihove namjere i ta sredina ga je na brutalan način htjela ne samo omalovažiti kao pjesnika, nego i uništiti kao čovjeka. I zato je Mak žrtva upravo onoga duha koji se rasplamsao 1992. godine u Bosni. Vječnoj Bosni.