Zdrav bolesnom ne vjeruje

Na dugoj listi omraženih ličnosti, nakon političara, čini mi se da drugo mjesto pripada ljekarima. A ne tako davno, tokom rata, i jedni i drugi bili su u vrhu popularnosti. Političari – zbog vjere u njihovu istorijsku misiju “oslobađanja” naroda koji su “tamničili” u bivšoj Jugoslaviji. Ljekari – jer su samoprijegorno, i u najtežim uslovima, vidali teške rane civila i vojnika čiji su životi tokom pomenute misije bili neprestano ugroženi.

Danas su ljudi, s pravom, razočarani u političare. Iako se ni prije rata nije živjelo bajno, ovo danas više ne liči ni na Čistilište nego na pravi Pakao. Ljuti su i na ljekare, općenito na medicinsko osoblje, jer su zdravlje i liječenje spali na najniže moguće grane. Naše bolnice su postale, u većini slučajeva, čemerna ubožišta u kojim je teško razlučiti ko je nervozniji i ogorčeniji: pacijenti ili njihovi lječitelji.

O ovim problemima ljudi neprestano gunđaju, svako svakome ima nešto ružno da ispriča. No, nikad to nije dobilo razmjere organizovanog nezadovoljstva. Iako ogromnu većinu građana zbližava strah od zdravstvene nezaštićenosti, nikad se to nije prelilo u bilo kakav masovni protest.

Gunđaju, sa svoje strane, i ljekari i drugo medicinsko osoblje. I njima je puna čaša gorčine. Oni su s pravom ljuti što rade u neuslovnim prostorima, sa previše pacijenata, za plate koje nisu adekvatne njihovoj stručnosti i odgovornosti. Većina ljudi u bijelom na posao dolazi bez entuzijazma; vraća se još lošijeg raspoloženja.

Naše bolnice su postale, u većini slučajeva, čemerna ubožišta u kojim je teško razlučiti ko je nervozniji i ogorčeniji: pacijenti ili njihovi lječitelji

Ljekari su, dabome, pametniji, sindikalno su organizovani, pa je njihov otpor urušenom zdravstvenom sistemu glasniji i bolje formulisan. A koliko je njihova čaša prelivena, pokazuje i najava štrajka koji će u Federaciji BiH biti proveden u ponedjeljak 26. oktobra.

Predsjedništvo Nezavisnog sindikata radnika zaposlenih u zdravstvu donijelo je odluku da to bude “štrajk upozorenja”. On treba da se održi u vrijeme pauze za doručak, polučasovnog trajanja, i to u svim javnim zdravstvenim ustanovama u Federaciji BiH. Tom prilikom će biti, nadležnim organima, upućena tri zahtjeva.

Prvi je da odmah otpočnu pregovori o usklađivanju kolektivnog ugovora za oblast zdravstva na teritoriji FBiH i da se završe u zakonskom roku od 45 dana. Drugi zahtjev je da se prihvati inicijativa federalnog premijera Fadila Novalića i drugih o dodatnom finansiranju zdravstvenog sektora kroz izdvajanje dijela akciza na duhan i alkohol, a treći je da u što kraćem roku otpočnu reforme javnog zdravstvenog sistema u skladu s usvojenim principima koji su zacrtani u tzv. reformskoj agendi, u dijelu koji se odnosi na zdravstvo.

Sindikat je iznio ono što njegove članove najviše muči. No, čini mi se da su učinili i jedan veliki, možda i ključni propust koji, ipak, mogu ispraviti na dan provođenja štrajka. Mislim da su trebali pozvati javnost, odnosno svoje sadašnje i potencijalne pacijente, da im u tim zahtjevima pruže glasnu podršku. Kad bi ljekari bili zadovoljniji, manje bi bilo i bolesničkih pritužbi. Kad bi i građani, skupa sa medicinskim osobljem, horski iskazali svoje nezadovoljstvo, bile bi veće i šanse da se nešto, bar malo, popravi u oboljelom zdravstvenom sistemu.

Ako budu razmišljali onako kako su to do sada činili, oni kojim su zahtjevi upućeni samo će slegnuti ramenima i navesti obeshrabrujuće cifre o prilivima novca u zdravstvene fondove. Sa toliko para, koliko stiže u tu kasu, muzika nikako ne može biti veselija.

No, obzirom da je zdravlje građana, u biti, pitanje života i smrti, općenito vitalnosti ove zemlje, krajnje je vrijeme da se i vlast na vanredan način pozabavi traženjem rješenja za ovu nemilu situaciju.

Da li je to rješenje u pomenutom prijedlogu sindikata “o dodatnom finansiranju zdravstvenog sektora kroz izdvajanje dijela akciza na duhan i alkohol”, ne znam. Uvid bi bio jasniji kad bismo znali na šta se sve trenutno troši nemali novac koji u budžete ubacuju pušači i ljubitelji dobre kapljice, ali i oni koji nemilice troše benzin i drugu visokotarifnu robu.

Kad bi i građani, skupa sa medicinskim osobljem, horski iskazali svoje nezadovoljstvo, bile bi veće i šanse da se nešto, bar malo, popravi u oboljelom zdravstvenom sistemu

Možda je dodatno ulaganje u zdravstvo, kojem je to apsolutno potrebno, preče od mnogih od tih stavki. Možda je preče i od izgradnje boljih puteva, na koje ide lavovski iznos? Vjerujem, takođe, da bi građani rado pristali i na neke dodatne takse i akcize ako bi znali da se od njih priliv usmjerava u neki dobro osmišljen plan oporavka zdravstvenog sistema. Nadležni organi morali bi da ga osmisle, jer će ovako brzo podleći i bolesnici i njihovi lječitelji. Opstaće samo ljudi iz vlasti, koji – svjesni domaćeg medicinskog kolapsa – svoje boljke liječe u inostranstvu. Ima se, može se, a narod neka skapava… Uostalom, zdrav bolesnom nikad nije vjerovao!

Kud god okreneš glavu, u ovoj zemlji vidiš sve same probleme. Na izvoru gotovo svakog od njih je – novac! A njega nema, vrela iz dana u dan presušuju, mogućnosti se tanje.

U takvoj situaciji, sposobnost vlasti prije svega treba da se ogleda u umijeću određivanja prioriteta. Kad je mnogo opravdanih potreba i zahtjeva, a premalo novca da se svima udovolji, jedino što preostaje je prepoznavanje najprečih potreba.

Ako to nije zdravlje stanovništva, usko vezano i za status medicinskog osoblja, onda bih volio čuti šta je od toga važnije!