Jugoslavija kao idealni neprijatelj

U Centru za savremenu književnost udruženja Krokodil, u Beogradu će u utorak (25.9.) biti održana debata na kojoj če učestovati istoričarka i profesorka Filozofskog fakulteta u Beogradu Dubravka Stojanović i Tvrtko Jakovina, istoričar na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Oni će razgovarati o revizionističkim tendencijama u regionu i o potrebi da se promijene istorijski narativi, i to prije svega u udžbenicima. Debata je nastavak projekta “Ko je prvi počeo – Istoričari protiv revizonizma”, čiji je početak obilježen u junu u Beogradu. Projekat je pokrenuo Krokodil, poslije projekta Jezici i nacionalizmi i Deklaracije o zajedničkom jeziku, koja je prošle godine, navode iz tog udruženja, – “doslovno potresla region”.

Junska konferencija u Beogradu okupila je istoričare iz postjugoslovenskih zemalja, među kojima su bili Dubravka Stojanović, Božo Repe, Tvrtko Jakovina, Husnija Kamberović, Milivoj Bešlin, Hrvoje Klasić, Adnan Prekić i mnogi drugi.

Oni će u naredne dvije i po godine nastojati da konferencijama, ljetnjim školama i debatama, poštujući istorijske činjenice, otvore prostor za multiperspektivnost, sa ciljem da u regionu svi konačno uvide kako jedan istorijski dogadjaj vidi i „druga strana”. Insistiranje na činjenicama utvrđenim naučnim putem i uspostavljanje međusobno prihvatljivih narativa o onome što se u regionu dogodilo u prošlosti – jedini je pravi odgovor revizionistima, koji, naglašavaju ovi istoričari, godinama stvaraju suprotstavljene i potencijalno veoma opasne narative.

Opasno gubljenje granica fašizma i antifašizma, dobra i zla

Kojim događajima će se istoričari baviti u okviru ovog projekta i koje teme prije svih treba odbraniti od revizionizma u ovom trenutku? Dubravka Stojanović za DW objašnjava da su to dogadjaji koji su „najviše zloupotrijebljeni“ i čija manipulacija je najpotrebnija današnjim političkim elitama.

„Uvijek počinjemo od 1918., zbog stogodišnjice, ali i zbog toga što je sama Jugoslavija danas taj idealni drugi, idealni neprijatelj. Ona je idealna jer prema njenoj crnoj slici, konstruišemo sliku o sopstvenoj izuzetnosti, ali i zato što napadajući Jugoslaviju možemo odjednom da napadnemo i sve susjedne narode, pa je to win-win situacija. Sljedeće čime se bavimo je Drugi svjetski rat, koji često izgleda kao da se nije ni završio, jer ga današnje elite koriste za međusobne obračune. Tako se danas koriste i Jasenovac i Blajburg, i Draža Mihajlović i Tito da bi se poslale neke potrebne političke poruke, što je nedopustivo i izuzetno opasno jer se gubi granica fašizma i antifašizma, dobra i zla”.

Prof. Dubravka Stojanović

Ona dodaje da će važna tema biti socijalizam, „najnapadaniji period u našoj istoriji“, a koji je ipak dao neke od najvećih napredaka – od školstva, zdravstva, do industrije i spoljne politike. „Na kraju tu su i ratovi devedesetih, koji su svakodnevno prisutni, što kroz razna obilježavanja na svim stranama, što kroz veličanja ili osporavanja. Tu je i poseban odnos prema ratnim zločinima, što je izuzetno važno za našu sadašnjost, jer bez nedvosmislenog odnosa prema tom pitanju nema pomaka unaprijed”.

O tome da li su ciljevi prekrajanja istorije vezane za Drugi svjetski rat i one vezane za ratove devedesetih godina XX veka u bivšoj Jugoslaviji isti ili barem slični, za DW govori istoričar i profesor Filozofskog fakuteta u Sarajevu, Husnija Kamberović: „Mislim da je revizionistička slika Drugog svjetskog rata bila uvertira u ratove devedesetih, jer je značajno doprinijela nacionalističkim mobilizacijama i gurala narode u ratove. Dovoljno je vidjeti samo kakvo je stanje vladalo u Hrvatskoj i Srbiji i koliko su, na primjer, Srbi u Hrvatskoj na revizionistički konstruiranoj slici Drugog svjetskog rata potaknuti u rat devedesetih, te koliko je revizionistički zahvat u ocjeni uloge četnika u Drugom svjetskom ratu bio faktor za stvaranje novih „heroja“ u ratovima tokom 1990-ih godina. Revizionističke slike historije, koje su pravile oštre podjele između „Nas“ (a mi smo uvijek dobri, ali smo na kraju postajali žrtve), i „Njih“ (koji su uvijek zli), značajno su doprinijele stvaranju atmosfere rata“.

I BiH klizi ka revizionizmu

On kaže da se u odnosu na zemlje u regionu, revizionizam najmanje razvio u BiH i da je više dolazio iz „parahistoriografskih nego historiografskih krugova“. „No, čini se da se u posljednje vrijeme tu stvari mijenjaju i da i historiografija u BiH klizi ka revizionizmu.Vidjivo je to u uključivanju historiografskih centara u službu politike, što je pokazala rasprava o Mustafi Busuladžiću. Općenito, revizionističke slike Dugog svjetskog rata, kao i revizionistički narativi koji se razvijaju o razdoblju socijalističke Jugoslavije, sve se češće pojavljuju i kod nas u Bosni i Hercegovini. Da ne bude zabune: niko nema ništa protiv revizije historije (pa i revizije Drugog svjetskog rata i razdoblja socijalizma), koja podrazumijeva novo vrijednovanje prošlosti na temelju novih izvora, ali revizionizam, koji znači građenje nove slike prošlosti u skladu sa političkim interesima vladajućih elita, je vrlo opasan“.

Husnija Kamberović

Koliko je važno što projekat ima regionalni karakter i šta se očekuje da će se postići u zemljama u kojima revizionizam već 20 godina ne gubi na snazi? Iako mnogi naglašavaju da ovakvi projekti treba da doprinesu pomirenju, Kamberović akcenat stavlja na „međusobno razumijevanje i uvažavanje”. „Zato je važno da u ovom projektu sudjeluju historičari iz svih postjugoslavenskih zemalja. Nadamo da će projekat rezultirati i nekom vrstom prijedloga za gradnju novih uzajamno poštovanih multiperspektivnih historijskih narativa. Niko od nas ne živi u iluziji da je moguć jedan zajednički historijski narativ, ali vjerujemo da se profesionalnim djelovanjem možemo zajedno suprotstaviti revizionistima koji grade međusobno suprotstavljene narative, a ti narativi mogu biti samo klica novih sukoba. Umjesto toga mi želimo graditi platformu za saradnju.”

Jugoslavija kao persona non grata

Hrvatski istoričar Hrvoje Klasić u svojim javnim nastupima skreće pažnju da je specifičnost hrvatske tranzicije to što su oni koji su 1945. bili odgovorni za NDH i tada otišli iz Hrvatske – devedesetih godina počeli ne samo da se vraćaju, nego i da zauzimaju važne pozicije u političkom, vojnom i intelektualnom životu i tako šire jedan novi narativ, suprotstavljen onom službenom, u kojem se ništa pozitivno o NDH nije moglo čuti. To je ističe on, dovelo do licemjerne politike u Hrvatskoj koja ne jenjava ni danas.

On navodi i da se Jugoslavija u Hrvatskoj doživljava kao persona non grata. Takav stav, čini se, nije specifičnost Hrvatske, jer su navodni razlozi zbog kojih Jugoslavije nikada i nije trebalo biti gotovo svakodnevna tema u svim postjugoslovenskim zemljama. Na koji način će se u okviru projekta govoriti o istoriji Jugoslavije i koliko će joj pažnje biti posvećeno u godini, kada se navršava 100 godina od njenog nastanka? Odgovarajući na ovo pitanje, Dubravka Stojanović ističe da se istoričari projektom “prije svega bore za svoju nauku” i da to podrazumijeva uzimanje u obzir činjenice da je svaka pojava u prošlosti, a posebno Jugoslavija – “izuzetno složena”.

“Zato je potrebno sagledati procese, konstruktivne i destruktivne činioce, razložiti odgovornosti. Bez toga ništa nećemo razumjeti i stalno ćemo praviti iste greške. Izuzetno je važno stalno insistirati na tome koliko je istorija kompleksna, jer ako to ne radimo ona se uvijek svodi na najjednostavnije – a to je teorija zavjere. Upravo da bismo to razbili mi govorimo o Jugoslaviji kao paradigmi složenosti istorije i stalnom preplitanju raznih nivoa i planova koji pokazuju kako je istorija jedno otvoreno polje koje nije nužno vodilo ka ovakvom kraju. Tako se uči i o odgovornosti onih koji su doveli do ovakvog završetka”.

Kamberović navodi da ambicija projekta nije pisanje zajedničke istorije Jugoslavije i da je jedino važno „stvoriti platformu za zajednički front protiv revizionizma“. „Nedavno održana ljetna škola na Fruškoj Gori u okviru ovog projekta, u kojoj su studenti iz svih postjugosavenskih država govorili o tome kako se u historiografiji i udžbenicima tokom vremena mijenjala slika o činu stvaranja Jugoslavije, pokazala je da je takva platforma moguća“, navodi on.

Viđenja uzroka ratova devedesetih se još neće približiti

Dubravka Stojanović skreće pažnju na etnocentrični karakter udžbenika istorije u cijelom regionu i ističe, između ostalog, da se u udžbenicima istorije u Srbiji objašnjenja uzroka ratova devedesetih godina XX veka i njihov karakter nisu mnogo promijenili od vremena Slobodana Miloševića.

Kao odgovor na etnocentričnost udžbenika i crno bijele interpretacije događaja, ona sa drugim istoričarima jugoistočne Evrope godinama radi na izdavanju zajedničkih istorijskih čitanki o periodu od osmanskog osvajanja Balkana do Drugog svjetskog rata. Nedavno su izašle i dvije nove publikacije koje se bave najosjetljivijim periodom – od 1944. do 2008. godine. Kako je u njima objašnjen uzrok ratova devedesetih i kako se ta objašnjenja prihvataju u BiH, Srbiji i Hrvatskoj?

Viđenja uzroka tih ratova toliko su različita, da se ta tumačenja “zadugo neće približiti”, navodi ona za DW. “To znači da će te interpretacije rata služiti kao novi prostor za konflikt, ili, kako to često kažem, postaće “nastavak rata drugim sredstvima”. Zato naša velika grupa istoričara smatra da je multiperspektivnost jedini izlaz. To znači informisati đake o tome kako pojedine događaje vidi druga strana i na času otvoriti debatu o tome zašto su ti stavovi toliko različiti. Mi to ilustrujemo istorijskim izvorima, na primjer člancima iz novina da bi đaci vidjeli kako je izgledala propaganda i kako je jedan isti dogadjaj potpuno suprotno predstavljen na različitim stranama. To ne znači da istine nema i da se može reći bilo šta, već da je potrebno o prošlosti učiti kroz debatu i upoznavanje različitih tumačenja koja zavise od naše pozicije i današnje situacije“, zaključuje Dubravka Stojanović.