Kurspahić: Pet ogledala za kandidata

Slatkorječiva obećanja iz prve nedjelje izborne kampanje za izbore u Bosni i Hercegovini 7. oktobra, o velikim graditeljskim poduhvatima i masovnom zapošljavanju i brizi za mlade i za borce, podsjećaju me na ciničnu izjavu veterana američke izborne scene, demokrate Marija Kuoma (Mario Cuomo) koji je tri puta pobjeđivao na izborima za guvernera države Njujork, 1983-94: „Političari vode kampanju u poeziji a vladaju u prozi“, piše Kemal Kurspahić za Radio Slobodna Evropa.

Građanin koji i nakon tri decenije iznevjerenih obećanja o „zlatnim kašikama“ i „evropskoj budućnosti“ još osjeća demokratsku dužnost ili roditeljsku obavezu da glasa suočava se sa zbunjujućim mnoštvom aspiranata na državne funkcije. Hoće li glasati za one koji potpaljuju strahove pa onda nude bezbjednost; za one koji nude decenije iskustva u politici, iza kojeg često nema nikakvih rezultata, ili za one koji nude nove ideje i energiju ali nemaju značajnije političko iskustvo; za kontinuitet ili za promjene.

U odgonetanju te izborne zagonetke moglo bi se poći od – za početak – pet kriterija po kojima se može mjeriti vjerodostojnost kandidata i njihovih ideja i platformi.

Jedan je: Njihov odnos prema regionalnoj bezbjednosti.

Hoće li odgovarati jednakom mjerom na provokacije, teritorijalne pretenzije i poticanje unutrašnjih napetosti iz neposrednog susjedstva; hoće li – kao sadašnje vodstvo države – tek nijemo posmatrati oživljavanje projekata za prekrajanje granica u regionu na štetu Bosne i Hercegovine uz isprazno uvjeravanje javnosti kako neće dozvoliti otimanje ni pedlja zemlje ili će njen integritet i dostojanstvo braniti tako što će od međunarodnih partnera koji uporno ponavljaju kako su „cjelovitost, suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine neupitni“ zahtijevati da to krajnje ozbiljno pokažu svima koji to dovode u pitanje sa svim opasnostima izazivanja regionalne napetosti i sukoba.

Drugi: Euroatlantska budućnost.

Koji to kandidati i partije imaju ideje i kapacitet da, najzad, pokrenu Bosnu i Hercegovinu prema ispunjavanju kriterija za članstvo u NATO-u i Evropskoj Uniji. Za one s višedecenijskim iskustvom logično je pitanje: ako žele euroatlantsku budućnost, gdje su bili i šta su radili svih proteklih godina? Za one koji nude nove ideje i energiju – pitanje je koje će domaće i međunarodne partnere pridobiti za taj projekt? U nadvikivanju o razgradnji i odbrani države možda se i može zaraditi još koji izborni poen ali zaokupljenost tim krajnostima već je plaćena decenijama zaostajanja. To je utoliko tragičnije što je za zemlje bivšeg evropskog Istoka, bez izuzetka, ispunjavanje uslova za NATO i EU značilo i unutrašnje pospremanje i svestrani društveni i ekonomski napredak i stabilnost.

Treći: Ima li izglednih projekata izgradnje takve funkcionalne države kod nas?

Vladajuće partije iz protekle gotovo tri decenije u svim poratnim izbornim godinama uspijevale su da nađu opravdanje za blokade u dejtonskoj „ludačkoj košulji“ ali one ne mogu da se amnestiraju od odgovornosti što u vrijeme postizanja mirovnog sporazuma nisu nudile nikakvu ustavnu alternativu; što su prihvatile „teritorijalizaciju ravnopravnosti“ i ustav koji nameće dominaciju „konstitutivnih naroda“ i poništava ravnopravnost građana. Nacionalističke partije našle su – upravo u nefunkcionalnoj državi – način za besprimjerno lično i porodično bogaćenje: od tranzicijske privatizacije u kojoj su društvena dobra na namještenim tenderima postala vlasništvo najbližih i stranački najodanijih a po istom kriteriju zaposjednuta su i sva najtraženija mjesta u javnim službama, od mnogobrojnih ministarstava do ambasada. Partijama koje su bile na vlasti u tim decenijama sistematske korupcije ideja funkcionalne države jednostavno ne odgovara. One su – raspoređujući rodbinu i lojaliste na privilegovana mjesta u javnoj upravi – stekle i raširenu mrežu ovisnika o budžetskim primanjima koji će agresivno nuditi i čuvati status quo.

Četvrti: Ko će od kandidata ponuditi najbolji odgovor na temu masovnog odlaska mladih?

Riječ je o tome da desetine hiljada ljudi u najboljim godinama odlaze u potragu za poslom i šansama koje pružaju uređena društva. Aktuelni bošnjački član državnog Predsjedništva ovih dana uvjerava javnost kako će se njegovo obećanje o 100.000 novih radnih mjesta za deset godina u izbornoj kampanju 2014. ispuniti za manje od četiri godine a odlaske mladih tumači nekom vrstom neminovnosti: kao – to je problem cijelog Balkana jer „Evropa stari i uzima mlade i sposobne“.

Peti: Jedan od odlučujućih kriterija – za koga glasati – tiče se životnog i radnog iskustva svakog kandidata.

Koje su škole pohađali i kakva su znanja i zvanja sticali; kakvim su se poslovima bavili i kakve su rezultate postizali; šta o njima misle oni koji su s njima rasli, studirali, radili i družili se; imaju li relevantnih objavljenih radova ili radova i značajnijih napisa o njima; koje jezike govore i kakvo uvažavanje imaju – ili mogu očekivati – u međunarodnoj komunikaciji i odnosima.

Postoji i kraći put izbora: jeste li za „naše“ ili za „njihove“. On vodi u nove decenije zaostajanja.