Ispovijest žene koja je zavođenjem stigla do vrha narko kartela

Sandra Avila Beltran je jedna od malobrojnih žena koje su imale pristup najvišim nivoima u hijerarhiji narko-kartela. Od kraja 1970-tih godina, živjela je, radila i voljela u samom vrhu meksičke narko-mafije. Na vrhuncu karijere, nosila je kofere sa milionima dolara u novčanicama od po 100 dolara.

Pošto je osuđena zbog pranja novca, Avila je sedam godina života provela u zatvoru, od čega dvije u samici, a oslobođena je 2015. godine.

Tokom 30-godišnjeg uspona do vlasti, Avila je letjela luskuznim privatnim avionima, podvrgavala se plastičnim operacijama da bi sakrila identitet, bila je učesnik pucnjava na VIP žurkama i svjedok potkupljivanja meksičkih državnih zvaničnika.

“Najveća suma o kojoj sam čula bilo je 100 miliona dolara jednom meksičkom predsjedniku. Milion dolara nije ništa. Vidjela sam jednog (političara) koji je otvorio torbu da provjeri da li je sve tu. Znao je sve”, ispričala je Sandra.

Iako je bila prilično otvorena u intervjuu koji je trajao tri sata, Avila je odbila da odgovori na konkretna pitanja o tome kakva je tačno bila njena uloga u trgovini kokainom, “zaboravljajući” broj svojih ličnih tjelohranitelja i opisujući ekstremno velike sume novca koje je dobijala na “poklon”.

Uprkos velikom prolivanju krvi i 100.000 žrtava ratova droge u Meksiku u posljednjih deset godina, jedno je jasno stavila do znanja: ne osjeća krivicu, piše “Guardian”, a prenosi “Blic.rs”.

Avila je kao dijete živjela okružena luksuzom i bogatstvom. Njen otac Alfonso Avila Kintero bio je rođak osnivača kartela “Gvadalahara”, pa su gomile novčanica bile sastavni dio njenog života. Kao djevojčica je toliko često prebrojavala novac da je kasnije bilo dovoljno da uzme svježanj novčanica u ruku i pogodi o kojoj je svoti riječ.

Kada je imala 13 godina, prvi put je bila svjedok oružanog obračuna.

“Ljudi su išli ulicama s pištoljima na pojasu, a muzičari su ih pratili i svirali. U zoru se začula muzika, pucnjava, to je značilo da ubijaju ljude”, priča ona.

Dok su njeni drugovi iz djetinjstva ubrzano napredovali ka vrhu kartela “Sinaloa”, Sandra je kao 17-godišnjakinja upisala studije novinarstva. Međutim, kada je bila na trećoj godini studija na Nezavisnom univerzitetu u Gvadalahari, oteo ju je ljubomorni dečko, mladić koji je bio blisko povezan sa kartelima. U roku od nekoliko mjeseci napustila je grad i time su njene nade da će se baviti istraživačkim novinarstvom bile zapečaćene.

Sandra Avila Beltran (lijevo)

Umjesto toga je ušla u svijet narko-mafije. Činjenica da je spadala u neobuzdane vozače, bila odličan jahač i strijelac nije joj bila smetnja na tom putu. Osim toga, maksimalno je iskoristila talenat za zavođenje.

“Sjećam se udvarača koji mi je kupio pikap i ostavio ga ispred kuće mog dečka, sa cvijećem i porukom. U poruci je pisalo: ‘Potroši novac na putovanje koje želiš’, a ostavio je i koverat u kome je bilo 100.000 dolara”, rekla je ona.

Kada je imala 21 godinu, privatno se sastajala s narko-bosom Amadom Kariljom Fuentesom, poznatim kao Gospodar nebesa.

Jedna tajna uspjeha u kartelu

Brzo je učila i napredovala u hijerarhiji kartela, uvijek okružena muškarcima koji su je željeli. Međutim, odlučila je da nikada sama neće koristiti kokain.

“Kada to radite, muškarci vas doživljavaju samo kao još jednu od žena koja im je na raspolaganju, ne poštuju vas”, kaže ona.

Prema njenim riječima, šefovi mafije su oko sebe imali čitav harem žena, ali njihove ženske koleginice nisu imale iste seksualne slobode.

“Oni posmatraju žene kao objekte, ukras ili nužnost, ali nikada, kao osobe sazdane od trijumfa i dostignuća”, kaže Avila.

Njoj je bilo izuzetno važno da bude poštovana. Nije htjela da bude samo gost na žurci, čvrsto je riješila da postane Kraljica kokaina. Za manje od deset godina to je i ostvarila.

Sprijateljila se sa “El Čapom” Guzmanom, zabavljala se s jednim od glavnih vođa kartela “Sinaloa”, upravljala je voznim parkom od 30 automobila i pobjeđivala glavnog telogranitelja Rafaela Karo Kintera, osnivača kartela Gvadalahara, u nadmetanjima u pogađanju ciljeva iz oružja.

Sinu je za 15 rođendan poklonila terenski automobil hamer i na svakih par mjeseci davala mu je izdržavanje u iznosu od 40.000 dolara. Oko vrata je nosila privjezak s Tutankamonovim likom, optočen sa 83 rubina, 228 dijamanata i 189 safira.

Činilo se da je nepobjediva, ali 2002. stvari su krenule po zlu. Oteli su njenog sina, a kada je platila otkup od pet miliona dolara, policija je pojačala kontrole; postala je jedan od “najtraženijih kriminalaca”. Godinama je živjela u bjekstvu.

“To je veoma iscrpljujuće. Svako od nas ima svoje biće, svoju ličnost, koja je jedinstvena i veoma snažna. Veoma je teško to promijeniti, postati druga osoba”, kaže ona.

Bio je to period u kome je konstatno mijenjala mjesto stanovanja, boju kose, pa čak i glas.

Kako je postala “Kraljica Pacifika”?

Patila je zbog gubitka makar i privida normalnog života i tražila je zadovoljstvo gde god je mogla.

“Adrenalin je droga, zavisnost. Ima ljudi kojima je potreban, neki to postižu osvajajući velike visine, drugi oružjem, a žene kada varaju supruge”, kaže ona uz zavjerenički osmijeh.

“To je adrenalin: grijeh, svijest o tome da možete biti uhvaćeni”, dodaje.

Otprilike u to vrijeme bend pod nazivom “Los Tukanes de Tihuana” posvetio joj je pjesmu “Žurka u planinama”, u kojoj je naziva “Kraljicom Pacifika”.

U njoj opisuju kako je Avila jednom namjerno zakasnila na tajnu rođendansku žurku u planinama. Na skupu su bili narko-mafijaši, političari, visoki vojni zvaničnici i policijski komandanti, a na to mjesto se moglo doći samo avionom. Helikopteri su neprestano slijetali na raščišćeni dio šume. Dok je 200 tjelohranitelja i snajperista napeto čekalo, hladnokrvna Avila izašla je iz helikoptera sa tamnim naočarima, “kalašnjikovom” u ruci, bez šminke i nakita. Odmah su je odveli za Guzmanov sto.

Pjesma je postala veliki hit, ali Avila je bila bijesna. Jedna muzička grupa ju je otkrila vlastima.

Nekoliko mjeseci kasnije, njoj i njenom dečku Džoelu postavili su zasjedu. Dvojica naoružanih muškaraca su blokirala njihov automobil i zasuli ga kišom metaka. Avila se bacila dole, pogledala u nebo i pomislila kako su joj to posljednji trenuci na ovom svijetu. Međutim, sjetila se koliko je nedavna smrt njenog brata duboko pogodila majku i riješila da okuša sreću.

“Odlučila sam da otvorim vrata i pobjegnem. Pomislila sam da imam više šanse da preživim ako izađem… Počela sam da trčim, dokopala sam se trotoara, skonila se u jednu zgradu, sakrila se iza žbuna. Vidjela sam da me traže. A kada sam čula zvuk sirena, naoružani muškarac koji me je jurio, počeo je da bježi. Kordon policije rasporedio se oko ove oblasti i vidjela sam kako iznose Džoelovo tijelo na ulicu. Bio je mrtav”, sjeća se ona.

Jedna žena koja je vidjela šta se događalo, sakrila ju je, dala joj je odjeću i spasila joj život.

Naredne tri godine je bila u bjekstvu. Upoznala je svoju novu ljubav Huana Dijega Espinozu, zgodnog mladog kolumbijskog trgovca kokainom, koji je kasnije u zatvoru izjavio da je svakog mjeseca preko Meksika krijumčario 10 tona kokaina iz Kolumbije u SAD.

Oboje su uhapšeni 27. septembra 2007. Ovoga puta, nije pokušala da pobjegne.

“Nisam mogla da vjerujem da sam uhapšena kada su me pozvali po imenu… Bilo je olakšanje biti uhapšen”, izjavila je Sandra.

U zatvoru je živjela u velikom stilu. Dok su ostali zatvorenici primali posjete u zajedničkoj prostoriji, Aviline goste su odvodili u njenu ćeliju, gdje su njene tri sluškinje služile hranu, alkohol i cigarete.

Prvi novinar koji ju je intervjuisao u zatvoru opisao ju je kao zatvorenicu sa visokim potpeticama, okićenu nakitom od dragog kamenja, u privatnoj garderobi i s poniznim čuvarima koji su se ponašali “kao diplomate niskog ranga koji najavljuju dolazak ambasadora”.

“Koristili smo rolne toalet papira za uvijanje kose. Sijedi izrastak farbale smo maskarom i ajlajnerom, a umjesto losiona za lice koristile smo kremu za hemoroide”, otkriva Avila.

Vrijeme u samici, gdje je bila zatvorena skoro dvije godine, preživjela je tako što je oživjela svoj mladalački san o novinarstvu. Zamišljala je da je izvještač. Na radiju je slušala vijesti o izborima u Venecueli i obje Obamine kampanje.

“Slušala sam vijesti, a onda prognozirala rezultate.”, kaže ona.

Sve je zapisivala u notes i tako je prekraćivala vrijeme.