Politika traži đon-obraze

Što smo htjeli, to smo i dobili. Umjesto ratnih vođa, od kojih se teško moglo očekivati da u miru dobro sarađuju, na scenu se, malo pomalo, probila potpuno nova generacija političara. Podvučemo li crtu pod tu veliku kadrovsku promjenu, međutim, rezultat nije mnogo veći od nule.

Već u prvim godinama poslije Dejtona, uz velike međunarodne pritiske, iz politike su polako istiskivani glavni ljudi iz svih nacionalnih stranaka. Do 2005. u političku penziju otišli su i Izetbegović i Ganić i Čengić i Muratović i Mlaćo, potom i Branković i Silajdžić, uz još desetine SDA-ovih perjanica iz vremena formiranja te stranke.

Čistka je bila temeljita i među SDS-ovim prvoborcima: od Karadžića i Krajišnika, Koljevića i Ostojića, Plavšićke i Maksimovića, do Paravca i Kalinića. Iz HDZ-a su odavno nestali Boban i Šušak, Prlić i Tomić, Šoljić i Jelavić, Topić i Brajković, uz još niz imena sa ratnim “prezimenom”.

U političkom sektoru mijenjaju se imena i prezimena, ali nesposobnost, nestručnost, neodgovornost i karijerizam ostaju nepromijenjena odlika vladajućih struktura

Na njihova mjesta stigli su novi, ratnom prošlošću neopterećeni političari, sa izuzetkom Bakira Izetbegovića i Milorada Dodika, koji u tom razdoblju, doduše, i nisu imali neku posebno važnu ulogu. Bakir je više tehnički nego suštinski pomagao ocu, dok se Dodik sa vlašću družio uglavnom na poslovnoj osnovi, otvarajući vrata svojim biznisima zbog kojih ga mnogi optužuju za ratno profiterstvo.

Uz nova imena u starim strankama, znatno podmlađenim, politička scena je obogaćena i novim partijama, sa programima koji nisu dominantno bazirani na nacionalnim principima. I SDP je konačno dočekao da se razblaži njegova socijalistička hipoteka, a u rukovodstvu – osim Zlatka Lagumdžije – nije ostao niko iz predratnih vremena, od prekaljenih komunističkih kadrova.

Na smjeni generacija u prvim poratnim godinama je hranjena nada da bi, sa drugim ljudima, sve trebalo da postane drugačije. Sa svih strana je ohrabrivano veće učešće građana u političkim aktivnostima, a mladima objašnjavano da je bolje da se oni pozabave politikom nego da se politika i dalje nesmetano i uskogrudo bavi njima.

Sve se to desilo, a kao da se nije dogodilo ništa. Tu smo gdje jesmo, ne mnogo dalje od dejtonske startne crte. U politiku se umiješalo mnogo više aktera, ali je to, nažalost, samo doprinijelo da borba za vlast bude žešća i neizvjesnija. Nova generacija nije donijela ništa bitno novo.

Jedan od razloga za to je, svakako, sadržan u odgoju stranačkog podmlatka, kojeg su stare vođe podizale po svojoj slici i prilici, iz svojih rodbinskih i klanovskih gnijezda. No, možda i ključnu ulogu u lošem kvalitetu novih rukovodećih garnitura odigrala je nepopularnost politike kao javne djelatnosti. Kao što su mnogi “pitomi”, pred prve višestranačke izbore, svojom pasivošću otvorili prostor “divljima”, sličnim sklanjanjem od politike i nakon rata su širom otvorena vrata raznim neznalicama i skorojevićima, beskruploznim karijeristima i nemoralnim tipovima.

Na pomen politike i njihovog uključivanja u stranačke tabore, mnogi sposobni, čestiti i nesebični ljudi samo odmahuju rukom. Ne pada im na pamet da postanu dio te osramoćene profesije. Uostalom, takvi ljudi, uglavnom angažovani u preduzetničkom, visokoškolskom i ekspertnom sektoru, ne spadaju u egzistencijalno ugrožene kategorije. Time je njihova motivacija za politički aktivizam dodatno umanjena.

Posljedice već vidimo. U političkom sektoru mijenjaju se imena i prezimena, ali nesposobnost, nestručnost, neodgovornost i karijerizam ostaju nepromijenjena odlika vladajućih struktura. U njih se uglavnom ubacuju  mladi ljudi prevelikih ambicija i nevelikih sposobnosti, u startu svjesni da je tu konkurencija najslabija. Samim tim su veće i njihove šanse za lični uspjeh.

Na pomen politike i njihovog uključivanja u stranačke tabore, mnogi sposobni, čestiti i nesebični ljudi samo odmahuju rukom. Ne pada im na pamet da postanu dio te osramoćene profesije

Tako smo i došli u situaciju da se, prateći politički život, najčešće zgražavamo upravo nad njegovim najmlađim akterima. Otkud li samo toliki izviru, često se pitamo? Kakvi li će tek biti njihovi nasljednici?

Politika je, ne samo kod nas, zabasala po stranputici. To je zanimanje i u svijetu sve manje popularno, iako je svima jasno da su politika i vlast odavno postali najunosniji biznis. No, pretpostavka za tu vrstu angažmana je da se obraz đonovski udeblja, da se savjest zgura u petu, da se usiljenim smješkom odgovara na opravdane kritike javnosti. Ko god u životu može da se dokaže u drugoj sferi, taj bježi od stranaka i javnih funkcija, od govornica i sjednica.

I svijet i svaka zemlja onakvi su kakvim ih kroje vlast i politika. Stoga se, s obzirom na “negativnu selekciju”, koja sve više dominira ovom profesijom, ni mi ni drugi ne možemo nadati nikakvom boljitku. Znate, uostalom, staru priču o Kurti i Murti, toliko staru, a sve noviju i noviju…