Državljani zemalja Zapadnog Balkana godinu dana u redu za njemačku vizu

Državljanima zemalja Zapadnog Balkana je, promjenom regulative 2016. godine, olakšano zasnivanje radnog odnosa u Njemačkoj, pa oni koji imaju dokaz da im je ponuđen posao u Njemačkoj mogu da apliciraju za radnu vizu. To je dovelo do naglog povećanja broja zahtjeva u ambasadi, pa se i vrijeme čekanja na izdavanje vize produžilo, piše Deutsche Welle.

Kako bi ubrzali postupak, krajem novembra prošle godine njemačka ambasada u Beogradu pojednostavila je proceduru, tako što je ukinula obavezu poslodavaca da traže dozvolu za zapošljavanje, pa cjelokupnu dokumentaciju predaju potencijalni zaposleni.

Problem, međutim, na taj način nije riješen, jer – da bi uopšte predali papire – kandidati čekaju mjesecima i, kako kažu, taj period ne da se nije skratio, već se i produžio. „Do juna se na termin za predaju papira čekalo četiri do pet mjeseci, a od juna se to produžilo na sedam”, priča za DW Dejan M. iz Beograda. On je u februaru dobio posao u IT-sektoru u Berlinu i odmah aplicirao za vizu. I dalje čeka termin za predaju papira.

Razgovor sa operaterom

Prema podacima na sajtu Ambasade Savezne Republike Njemačke, na termin za predaju papira se, u zavisnosti od kategorije zapošljavanja, čeka od pet do deset mjeseci. Potom se na odgovor čeka još devet do deset nedjelja, a, kako sami navode, „nerijetko i duže”.

Raznim mjerama nastojimo da skratimo vrijeme čekanja na termin, odgovaraju za DW u ambasadi. „U Odjeljenju za vize zaposlen je dodatni broj službenika, dok je istovremeno optimirana prezentacija relevantnih informacija na internet-stranici ambasade, kako bi pristup informacijama bio olakšan i kako bi se svim podnosiocima zahtjeva tačno objasnilo koja su im dokumenta potrebna. Takođe dajemo opširna objašnjenja putem mejla”, navodi se u pisanom odgovoru.

Mejlom je nemoguće dobiti odgovor, tvrdi Dejan, koji za sada nema pozitivna iskustva s njemačkom administracijom. Kaže da službenici daju vrlo šture informacije, pa se najviše informiše na internet-forumima i Fejsbuk-grupama na kojima ljudi prepričavaju svoja iskustva i jedni drugima pomažu. „Oni ne odgovaraju ono što ih pitate, nego imaju šablon koji je isti za sva pitanja. A kad ih zovete, ne kažu vam ni ime ni prezime i dok priča, već spušta slušalicu, tako da ne možete ni da pitate”, žali se Dejan.

„Standardizovani odgovori koji daju detaljne informacije nam pomažu da što veći broj službenika, koji bi inače davao informacije putem telefona, radi na šalterima, kako bi se ubrzao proces podnošenja zahtjeva”, odgovaraju u ambasadi. Naglašavaju pri tom da, zbog zaštite podataka, ne postoji mogućnost davanja informacija u vezi sa tekućim predmetima telefonskim putem. „Uprkos svim tim nastojanjima ambasade, veliki broj podnosilaca zahtjeva dovodi do dužeg čekanja, a samim tim i do nezadovoljstava. Koleginice i kolege se iz tog razloga školuju kako da i u neprijatnim situacijama daju ljubazne odgovore”, dodaje se u odgovoru.

Porodica na daljinu

U međuvremenu strpljenje gube i oni koji čekaju vizu, i poslodavci koji radnike moraju da čekaju i po godinu dana. „A šta ćete mu onda? U IT-sektoru niko neće da vas čeka 12 mjeseci”, kaže Dejan. On ukazuje i na apsurd da ugovor koji se predaje u ambasadi ne smije da bude stariji od šest mjeseci. „Znači moja firma bi morala da mijenja datume. To je klasična kvaka 22, tako da tu nema rješenja. Možeš samo da čekaš i da budeš strpljiv”, dodaje Dejan.

Više od svega, njega ipak brine koliko će vremena proći dok mu se u Njemačkoj pridruže supruga i sin, jer se na spajanje porodice u najboljem slučaju čeka isto toliko, a u najgorem i duže. „To je katastrofa. Hajde tri mjeseca da smo razdvojeni, to se nekako i pregura, ali šest i više, to je baš loše”, zabrinut je Dejan.

Ta procedura može da se zakomplikuje i više nego dobijanje radne vize, jer je za spajanje porodice neophodno ispuniti i dodatne uslove – da supružnik koji je dobio posao u Njemačkoj ima dovoljna primanja da izdržava porodicu i da ima adekvatan smještaj.

U slučaju porodice Milošević, procedura spajanja je trajala skoro tri godine. „Suprug je otišao u oktobru 2015. godine. On je medicinski tehničar i brzo smo to odradili, jer se tad nije dugo čekalo na termin u ambasadi”, sjeća se Nina. Tada su, međutim, stvari počele da se komplikuju. „Niko mu nije rekao da će diplomu moći da nostrifikuje tek sljedeće godine. Tu informaciju je administracija sakrila i oni su zaslužni što smo mi tako dugo čekali”, kivna je ona i danas.

Tako su im skoro dvije godine protekle u nostrifikovanju diplome i potrazi za poslom. Kad je konačno dobio ugovor u Bavarskoj, uslijedilo je traženje stana koji će zadovoljiti kriterijume administracije. „Prošle godine u oktobru smo aplicirali za termin u ambasadi i čekali četiri mjeseca nadajući se da će u međuvremenu naći stan, ali bezuspješno. Na kraju je dao otkaz i otišao za Drezden. Mjesec dana je bio bez posla i na kraju našao stan i posao, pa smo ponovo slali u ambasadu”, nastavlja Nina svoju sagu. Novi termin dobili su u martu ove godine, a tri mjeseca kasnije konačno i vize za nju i dvoje djece.

Život na stend-baju

I Dejan i Nina podvlače isto – oni koji ulaze u avanturu, moraju dobro da se naoružaju strpljenjem, jer je odlazak na legalan način sve, samo ne jednostavan.

Dejan kaže da više nije ni u poziciji da odustane, jer je zbog novog posla u Njemačkoj dao otkaz na prethodnom u Beogradu, pa ostao bez redovnih prihoda. „U početku sam pozajmljivao pare. Poslije sam otvorio preduzetničku radnju i počeo da radim za tu firmu kao frilenser. Ali to je zato što je, na svu sreću, kompanija normalna i stalo im je do radnika, pa sad zarađujem da mogu da vratim dugove. Ali šta drugi ljudi rade, kako se snalaze, ja stvarno ne znam”, priča Dejan.

Nina je na momente gubila nadu da će njihova situacija ikada biti riješena. „U međuvremenu se svašta mijenjalo i u njihovim pravilima, pa morate da budete u tome svakodnevno da biste to ispratili. A kada su porodice tako dugo razdvojene, nastaju razni problemi. Teško je biti u braku na taj način. Pogotovo ako nema novca ni on tamo, ni vi ovdje, djeca mala, a neizvjesnost ogromna”, priča Nina.

Kad su joj konačno javili da je viza odobrena, kaže, nije mogla da vjeruje. „Drhtala sam i gledala u telefon. Poslije toliko vremena, toliko neprijatnosti…”, sjeća se tog dana i sada kroz smijeh zaključuje: „Otvoriću agenciju za pomoć ljudima.”