Mladi upisuju ono što žele roditelji, pa odlaze iz BiH

U Tuzlanskom kantonu će Omladinski resursni centar, sarajevska organizacija S.K.I.L.L.S., uz potporu Veleposlanstva Sjedinjenih Država u Bosni i Hercegovini, u narednih šest mjeseci analizirati programe obrazovnih institucija.

Naime, podaci govore da obrazovanje kako u Tuzlanskom kantonu, pa tako i u cijeloj BiH, uopće nije prilagođeno tržištu rada zbog čega ova zemlja trpi sve masovniji odlazak mladih.

Bh. mladi, nakon što završe osnovnu školu, uglavnom se upisuju u one srednje škole koje se sviđaju njihovim roditeljima.

“Mladi upisuju ono što upisuje njihovo društvo. Mislim i da roditelji imaju naviku ostvarivanja svojih ambicija kroz djecu, a koje nisu uspjeli ostvariti kao mladi. I ja sam isto trebala upisati medicinsku školu jer je i moja mama završila tu školu. Međutim, ja sam ipak postupila po svom. Moja mama je tada rekla da se više nikada neće miješati u moje odluke. Većina nas se susreće s tim. Roditelji kasnije shvate da su pogriješili, ali već bude kasno”, kaže za Radio Slobodna Europa (RSE) studentica Mirela Biković iz Omladinskog resursnog centra Tuzla.

Student Emir Karamujić također ističe da mladi iz srednjih škola ili fakulteta izlaze vrlo često bez prakse, uglavnom s teorijskim znanjem zbog čega teško i dolaze do posla.

“Nedostaje nam dosta praktičnog znanja. Profesori nas pretrpavaju nekim zastarjelim metodama obrazovanja. Profesori samo pričaju, a studenti samo slušaju. Nema interakcije, nema rada studenata”, riječi su Karamujića.

Upravo ovi nedostaci mlade sve više odvode iz Bosne i Hercegovine na školovanja u druge zemlje.

Projekt Omladinskog resursnog centra Tuzla, sarajevske organizacije S.K.I.L.L.S., u suradnji s Veleposlanstvom SAD-a u BiH, ima za cilj da za šest mjeseci donese analizu o potrebama tržišta rada, ali i prikaže školske i fakultetske programe u BiH.

“Mi imamo situaciju da smo uvijek bili industrijska država. Danas smo potpuno devastirani i usmjereni smo isključivo na trgovinu i edukaciju za zanimanja kojih je sve manje potrebno. Zato imamo sve manje djece, sve manje mladih. Ljudi jednostavno odlaze. Naš cilj je da mladi nakon što završe osnovnu ili srednju školu nađu svoje mjesto u ovom društvu”, ističe za RSE Miralem Tursinović, direktor Omladinskog resursnog centra.

Na pitanje RSE, kakva su dosadašnja istraživanja kada se govori o obrazovnoj politici u BiH, Tursinović kaže da se “obrazovna politika oslanja na obrazovnu politiku bivše Jugoslavije s nekim kvazipoboljšanjima u smjeru Bologne”.

“Međutim, mi smo daleko od Bologne i daleko od europskih politika koje se tiču visokog obrazovanja. Mi i dalje idemo u smjeru hiperprodukcije kadrova. Nažalost, imamo i hiperprodukciju kadrova koji posao mogu naći u Njemačkoj ili u nekoj drugoj zapadnoj zemlji poput staratelja, njegovatelja, medicinskih sestara… Ali to nije ono čemu BiH treba da teži”, ukazuje Miralem Tursinović.

Problem obrazovanja u Bosni i Hercegovini i njegove nepovezanosti s tržištem rada već je donio bolne posljedice. Poslodavci sve manje imaju radne snage.

U Tuzli su, primjerice, ukinuta brojna zanatska zanimanja pa su poslodavci primorani sami financirati obrazovanje obućara, zavarivača, vodoinstalatera.

“Naši učenici koji završavaju srednje obrazovanje, vrlo lako odlaze do posla van granica BiH. To je nama postalo veoma upitno. Međutim, trebamo znati i da kada bismo gledali što su potrebe poslodavaca to nije moguće realizirati samo u školi. Tržište rada u BiH je malo u usporedbi sa zemljama regije ili Europske unije (EU). Također, vrlo često gledamo na obrazovanje kao da ono samo treba riješiti sve nedostatke tržišta. Međutim, privredne komore i druge institucije trebaju rješavati problem odnosno nedostatak kadra za tržište rada”, kaže Nikola Čiča, direktor Pedagoškog zavoda Tuzlanskog kantona.

I u Republici Srpskoj (RS) školski planovi i programi morat će sve više biti prilagođeni tržištu rada, kaže za RSE Radmila Kocić-Čučić, pomoćnica u Ministarstvu prosvjete RS-a koja je radila i na implementaciji projekta EU u BiH upravo na ovu temu.

“Mislim da su škole svjesne i spremne na promjene. Prije svega, imamo sve manji broj učenika i djeca nam odlaze u inostranstvo. Mislim da nam je svima interes i da svi radimo u tom smjeru da ona djeca koja nam završe srednju školu se zapošljavaju u onim strukama za koje su školovani. Također, sama privreda je dala jedan početni impuls i zatražila od nas da im damo radnu snagu koja im je potrebna. Stoga, ta sistemska promjena ne može nikako da ide samo od obrazovanja. To je jedan ukupan proces cijelog društva. Mislim da su se škole spremne prilagoditi, ali ne mogu same”, ocjenjuje Kocić-Čučić.

Neke škole u Bosni i Hercegovini su same na svoju ruku krenule u realizaciju školskih planova i programa prema potrebama tržišta rada. Takve programe financiraju samostalno kroz projekte europskih fondova.

S druge strane, institucije u BiH političke nesuglasice nerijetko rješavaju upravo preko obrazovanja. Stoga i ne čudi da nevladin sektor u Bosni i Hercegovini i ovo veoma ozbiljno pitanje želi rješavati, opet uz podršku stranih zemalja, a ne domaćih institucija.