Hoće li Sarajevo vratiti svoju staru dušu ili će utonuti u zaborav i bezlično životarenje?

Hoće li Sarajevo povratiti svoju staru dušu i postati ono što je uvijek bilo – velegrad – ili će utonuti u zaborav i bezlično životarenje?

Ovo pitanje je na koricama jedne svoje knjige postavio legendarni profesor srpskohrvatskog i književnosti u Trećoj gimnaziji  Slobodan Đurasović, koji se ubio prije nekoliko godina, piše DW.

Kao njegova učenica i pripadnica generacije koja se početkom jula 2018 okupila na proslavi 35 godina mature u Sarajevu, potražila sam odgovor na ovo njegovo posljednje pitanje od raseljenih „Đurasovih“ gimnazijalaca ali i onih koji su ostali. Generacija svih vjera i nacionalnosti slila se sa svih kontinenata u Sarajevo u dvorište njihove u ratu srušene Gimnazije Braća Ribar pored Bristola.

Stajali su na istom mjestu na kojem je bivši američki predsjednik Bill Clinton, koji je skupio donacije za obnovu, prerezao svečanu vrpcu nakon čega je Treća gimnazija, desetak godina nakon rata, nastavila svoj rad. Bez obzira što su sada Nijemci, Španci, Holanđani, Kanađani, Australijanci, Dubrovčani, Splićani, Beograđani, Banjalučani, Trebinjci, Zvorničani – spisak se čini beskonačnim –  gimnazijalci generacije 79/83 su ovih dana bili Sarajlije i stara “raja”, bez mržnje i podjela.  Zanimalo me je u kojoj mjeri  je Sarajevo još uvijek njihov grad, ima li suživota i šta misle o tome hoće li Bosna opstati.

Tatjana Labicić-Ćurić iz Toronta u sredini: “Živjeti bih u Sarajevu mogla samo kad bi se vratili svi i kada bi državni praznici bili Nova godina, 1. maj i 29. novembar”. Pored nje: Vladimir Radojević – Zvornik. Nedžad Golubić- Sarajevo, Milan Kovačević -Roterdam, Mara Lučar-Čelić -Windsor Kanada

Mašinski inženjer Tatjana Ćurić, koju je vihor rata najprije odveo u Beograd, a potom u Kanadu i Toronto gdje radi za  Chrysler,  u Sarajevu  se osjeća euforično. Diže joj se adrenalin, kaže, sto na sat. Svaka zgrada, ulica, kafana, sve je podsjeća na djetinjstvo, školu, izlaske, fakultet. “Osjećam se  Sarajkom i Jugoslovenkom. Mi smo bili najveći lokal-patrioti. Otišla sam iz zemlje  sa jugoslovenskim pasošem. Prepirala sam se u Kanadi da mi ostave mjesto rođenja Sarajevo – Jugoslavija, jer mi to stoji u rodnom listu.”

Srđan Đedović, koji je već 17. godina u Beču, u Sarajevu je malo neobično. „Mogu proći Titovom da me niko ne zaustavi, što znači da sam stranac. Nisam ni Bečlija ni Sarajlija , već nešto između. Ne osjećam se više kao riba u vodi, već kao riba pored vode.”

Za Nebojšu Kolaka, slobodnog novinara iz Trebinja, Sarajevo je njegov grad „u ovim trenucima, kada su ovi ljudi tu. Ovdje je sada moje Sarajevo, ono nekadašnje koje ja poznajem”.

“Ne mogu reći da Dubrovnik volim više od Sarajeva”

Ovakvom Sarajevu ni  Dubrovnik  nije ravan.  Snježana Kojić – Beba, profesorica francuskog i italijanskog i turistički vodič, koja je doživjela bombardovanje Dubrovnika i koja već desetinama godina Latinoamerikancima na  španskom pokazuje grad, ne može reći da ovaj biser Jadrana voli više od Sarajeva. Sa dubrovačkim akcentom rezonuje: „Kada gledam grad, ja gledam na ljude, a ne na nacije. Za mene ne važe sve ove podjele, nikada nisam upadala u njih, to nije sukladno s mojim načelima. Mi smo uvijek bili multikulturalni.”

Mara Lučar Čelić iz kanadskog Windsora: Evo nas ovdje svih nacija. Nije nam to smetalo kad smo odrastali

„Svima bi bilo ljepše da su ostali i odrastali kako su mislili da hoće“, kaže Mara Lučar-Čelić iz Windsora u Kanadi. „Teško je odgajati djecu, koja ne rastu uz svoje tetke, stričeve, rođake. Ja sam Srpkinja porijeklom, moji su svi Srbi, ne mogu to da ne budem  ali svi mi koji smo otišli, otišli smo iz jednog razloga – da se ne dijelimo.”

Adem Zolj, pripadnik generacije Gimnazije “Braća Ribar” kao premijer Kantona Sarajevo radi na tome da vrati “pamet” u Sarajevo

Mario Nenadić  je bosanski Hrvat. On ne samo da nije otišao, već je branio Sarajevo, kaže, i puškom. Ovaj diplomirani pravnik dogurao je do ministra pravde Kantona Sarajevo. „Mi, koji nismo nigdje mrdnuli iz Sarajeva, koji smo vezani za ovaj divni i najljepši grad na svijetu, uvijek smo ga doživljavali kao grad svih nas: i onih koji su danas tu i ovih naših divnih prijatelja koji su, evo, na sreću ili na žalost različiti. Vidim večeras da su svi tu kod kuće, da se svi osjećamo tako da je to naše. Vjerujte, tokom karijere upoznao sam hiljade ljudi, putovao po svijetu, radio na različitim kontinentima, bio savjetnik u Vijeću Evrope. Ali ovo što imamo večeras ovdje zaista ne bih mijenjao ni za Ženevu, ni za Brisel, ni Strazburg ni Bon. Ovo je nešto posebno. Mi smo sarajevska raja i bez obzira gdje se sretnemo u Sarajevu ili svijetu  mi znamo da je ovo to naše Sarajevo, da smo to mi.”

Srđan Đedović koji sada živi u Beču: “Branili smo Sarajevo ali ne za sebe”

Ljubav prema Sarajevu, su i ovi bivši gimnazijalci koji žive po bijelom svijetu i koji su navikli na red, rad i život bez „štela”, prenijeli  na djecu.  „Djeca su mi Kanađani”, kaže Tatjana Labicić-Ćurić. „Ali moja kćerka Mia  je na svojoj Facebook stranici napisala da je iz Sarajeva.  Mi smo prave Sarajlije.  Bez obzira koji pasoš sada imali, svuda piše `Born in Sarajevo. A pasoš ne laže.”

Adem Zolj  zrači optimizmom. On je odnedavno  premijer  Kantona Sarajevo. Čast mu je, kaže, da pripada generaciji iz koje je izniklo puno doktora, inžinjera, umjetnika, muzičara i vrhunskih stručnjaka. „Gledam ih nekad na televiziji i ponosan sam što je to moja generacija, što su to naše Sarajlije. A šta čini da ih vrati? “Imamo u planu da im omogućimo, a to su već ostvareni ljudi, da se vrate i prenesu svoje znanje mladim generacijama. Pored toga mi smo prvi koji poduzìmamo aktivnosti u pravcu nacionalne zastupljenosti”.

“Sarajlija je karakterna osobina”

U gradu je, primjećuju mnogi,  ostalo malo „stare raje”. „U Kanadi živim sa svim mogućim nacijama i nacionalnostima, bojama kože i vjerama i niko mi ne smeta. Nemam ništa protiv novih Sarajlija”, kaže Tatjana Ćurić. „ I moj otac  je sa 18 iz Srbije došao u Sarajevo i ne daj bože da si mu rekao da nije Sarajlija. Ali Sarajlija je karakterna osobina.”

Snježana Kojić krenula u Pariz i udala se za Brunu iz Dubrovnika gdje je odmah nakon vjenčanja doživjela bombardovanje grada 1991

I Srđan Đedović ima u Sarajevu dosta uspomena. „Ali da dođem da živim – teško, mada je mama Darinka tu.  Njoj se ne ide.” A da spašava svoj grad? „Probao jednom, ogadilo mi se, neću više. Svi smo ostali ovdje da spašavamo Sarajevo, spasili smo ga ali ne za sebe”, kaže Srđan.

Tatjana Ćurić, i pored toga što se Sarajevu  rado vraća  – tu nikada više ne bi mogla živjeti. „Smeta mi što je turizam okrenut  Arapima i što se na ulicama više čuje arapski, nego drugi jezici. Jedino što me, poslije burnih sarajevskih pijanskih noći,  iz džamije nikle preko puta moje zgrade u Lenjinovoj  budi glas hodže, koji uči. Živjeti bih ovdje mogla samo kad bi se vratili svi i kada bi državni praznici bili Nova godina, 1. maj i 29. novembar.”

Vladimir Radojević živi sada u Zvorniku: Ako kažem da volim Srbe i Srbiju jesam li ja veliki Srbin? Ja volim i Srbe i Bošnjake i Hrvate

„Ovo je sada moje Sarajevo koje poznajem. Staro  se ne može vratiti jer su narodi `isuviše bolesni`. Suviše vjeruju političarima”, rezonuje Nebojša Kolak koji sada živi u Trebinju. Jer, Bošnjaci treba da se plaše Srba, Srbi opet Bošnjaka ili Bošnjaci Hrvata i obrnuto. To je začarani krug.”

„Za sve je kriva politika”, kaže Dragan Kašanski, slobodni umjetnik, koji  se nastanio u distriktu Brčko. „I dalje pokušava da nas dijeli, trpa u torove, kojima realno ne pripadamo. A svi smo nekada živjeli u zajedničkom toru. Sada su nam samo napravili neke nove ograde.  Jedni te isti ljudi su na vlasti 20 godina, samo se rotiraju. Ispašta narod, koji je prestrašen svim što se desilo, tako da je izgubio volju da se bori za ono što mu po prirodi stvari pripada.”

I Snježana Kojić – Beba smatra da su podjele besmislene i da tu nema budućnosti. To je korak natrag u 19 stoljeće. Ljudi su upali u te kalupe i sad je teško iz njih izaći.  I dalje glasaju za te stranke. A oni koji to neće –  odlaze, jer ne vole podjele. A puno ih je koji su otišli i odlaze. Treba jedna generacija da se to promijeni. I mnogi mediji  su od početka rata neistine stalno ponavljali.”

Plaše papke!

Sarajlija Nebojša Kolak koji sada živi u Trebinju: “Velike su šanse da se BiH podijeli. Strani mediji nam mogu pomoći ali ih nema dovoljno”

„Šta će s nama biti ne znam ali BiH je čudna zemlja”, kaže novinar Nebojša Kolar . “Imamo veliki problem koji se zove izbori svake druge godine, opšti i lokalni tako da mi faktički stalno imamo ili predizbornu ili izbornu godinu, tako da narod konstantno plaše.  Ljudi nemaju posla, pa nasjedaju na nacionalnu retoriku. Prodaju se glasovi za 50 KM pa na više. Pokušavam s njima razgovarat i pitam ih šta tebi znači 50 maraka za četiri godine”, kaže Kolar.

„Moramo pogledati jedni drugima u lice i reći, hej, zbog čega ovo radimo jedni  drugima“, rezonuje Vladimir Radojević koji sada živi u Zvorniku. „Evo, mogu sve da priznam i kažem:  `Ja sam kriv za sve. I šta dalje? Hoćeš mi oprostit? Je li to to?  Do kad više? Evo, Willy Brandt je došao i poklonio se. Mislim i da je Đinđić dolazio. Je li se Tadić izvinuo? Je li treba svi jedni  drugima da dođemo? Hoće li Bakir Izetbegović doći u Bratunac i izvinuti se Srbima? Razumiješ? Od onog momenta kada odu oni ljudi, koji rade to što nam rade, ja mislim da može doći do pomirenja. Isto tako, ako kažem da volim Srbe i Srbiju jesam li ja veliki Srbin? Ja volim Srbe i Hrvate i Muslimane. Ja volim dobre ljude. Ali eto, mi smo takav narod i to nam je usud.”

Mario Nenadić, ministar pravde Kantona Sarajevo: “Pitali su me o predmetu Sejdić-Finci. Suze su mi krenule na oči.”

Mario  Nenadić isto tako upozorava da dolaze izbori i da su svi počeli da plaše narod. „Zatežu se užad na jednu, drugu i treću stranu. Mi u Sarajevu kažemo: Plaše papke!”. Rješenje za BiH je: „Rad, puno rada, da se kanimo priča o nacionalizmu.“

“Ako toga ne bude, velike su šanse da se BiH podijeli”, dodaje Nebojša Kolak: “Pogledajte Dodika iz 1999 (kada je došao na vlast)  i danas. Dodik nije SNSD, on nije socijalista ,on je SDS iz nekadašnjeg vremena . Ne vidim šta je rješenje. Ali kada vidim jedno ovakvo druženje u Sarajevu, jedan skup kada ljudi normalno komuniciraju, a znam i da i običan narod na terenu komunicira, radi, sarađuje, bori se, vidim da sve funkcioniše bez problema. Kad vidim invalide iz tri naroda kako sjede za istim stolom i piju. Znači sve može. A onda se ubaci crv sumnje i razdora. Mnogi dirigovani mediji pomažu u toj priči da smo mi faktički podijeljeni  i da svako svoje ovce ima u svom toru. Strani mediji nam mogu pomoći ali mislim da ih nema dovoljno na ovim prostorima. Trebali bi biti više zastupljeni, više  pokazivati obične ljude.”

Vrijeme liječi sve

Mara Lučar-Čelić smatra da vrijeme liječi sve rane. “Mi smo svi skupa odrastali i opet smo i nakon rata zajedno. Evo nas ovdje svih nacija. Nije nam to smetalo kad smo odrastali. Rat je donio neke teške stvari. Ljudi su puno izgubili, ne mislim materijalne stvari, izgubili su familije, tako da treba vrijeme da se to izlječi.”

Ali bez obzira na strah,suživota u BiH, tvrdi Tatjana Ćurić, je uvijek bilo i ostalo za normalne ljude. „Suživot nije ubijen. Primjer su moj djever i moja snaha. To je srpsko-muslimanski miješani brak. Oni skupa sretno  žive sa dvoje djece u Australiji, mada oboje imaju direktne žrtve u ratu.”

„Ja živim sada u Trebinju i tu je živio Srđan Aleksić”, primjećuje Nebojša Kolar.  Definitivno svaki narod ima svoga Srđana Aleksića, ali kada pitate ljude da vam to ispričaju, kažu vam, ne mogu, ne smijem od svojih. To je najveći problem. Strah. Od koga? Od te neke tamo sive eminencije koja mora održati tenziju, ne radi dobra tog čovjeka, nego za svoje fotelje.

Adem Zolj  je i pored svog zla ubijeđen da BiH opstaje.  „Sve ostalo je prolazno. Svi smo mi  kada izađemo iz ove države Bosanci ili Hercegovci. Bandić je i dalje Hercegovac, Vučić je i dalje Bosanac i ne krije da je iz Bosne. Ovi, što su iz Hercegovine otišli u Beograd, su ljuti ako im neko uskrati naziv Hercegovac. Mi smo gdje god odemo ali i u Beogradu i Zagrebu uvijek Bosanci i Hercegovci bez obzira na naciju.

Suze na oči zbog predmeta “Sejdić-Finci”

Mario Nenedić, ministar pravde u Kantonu Sarajevo  ima rješenje za BiH: „Rad, puno rada i da se kanimo priča o nacionalizmu, jer od toga nema hajra“ A onda dodaje: “Kada se Hrvatska plasirala u finale, neki su trčali da mi čestitaju, zato što sam Mario. Hrvatska je za mene divna zemlja u susjedstvu. Ali moj grad je Sarajevo, moja zemlja Bosna . I ono što mije posebno važno: Neki misle da su ovdje ostali samo Bošnjaci, Hrvati i Srbi. Ne, ovdje su ostali ljudi svih nacionalnosti i 18 nacionalnih manjina”, kaže Mario Nenadić.

„Pitali su me, šta mislim o predmetu Sejdić-Finci. Suze su mi krenule na oči. Kako je moguće da su ti divni ljudi Sejdić i Finci postali predmet? Da li iko zna ko  je taj Finci –  vrhunski svjetski diplomata i poliglota koji govori šest stranih jezika ili jedan Sejdić, sarajevski Rom, koji radi za OSCE. Oni ne samo da ne mogu da se kandiduju (na visoke politiöke funkcije op. a.) nego ne mogu ni da se prepoznaju kao različiti od nekog Marija, Muje ili Milana. Zašto smo to dozvolili?

To je za mene najveći poraz. Dok sam živ, protiv toga ću se boriti”, kategoričan je Mario Nenadić: “Neki naši političari su mijenjali tokove rijeka da bi njihova imanja bila bolje pozicionirana. Mi samo pokušavamo da promijenimo  nešto na bolje u ovoj našoj divnoj zemlji i nadam se da će, ako ništa, generacije iza nas, osjetiti ove divne trenutke, ovo što mi doživljavamo večeras, kada je sasvim nevažno da li je neko Sejdić, Finci, Mario, Milan ili Mujo,. Nadam se da će shvatiti da smo to mi, da je to sarajevska i bosanska raja. Ja za to živim.”

Eto, tako razmišljaju učenici Slobodana Đurasovića, generacija Treće gimnazije kojoj je ovaj legendarni profesor ostavio u amanet i odgovor na pitanje o Sarajevu s početka priče: “Nije zlo znalo s kim ima posla. Ali ja znam: “Ovaj grad će dobiti i ovu bitku. Ne znam  kako, ne znam kada, ali znam da će je dobiti.”