Mračna historija stadiona na kojem se igra finale Mundijala (FOTO)
Finale svjetskog prvenstva održat će se na moskovskom stadionu Lužnjiki. Mnogi će ga se sjetiti kao mjesta na kojem se održalo finale Lige prvaka u kojem je Manchester United nakon jedanaesteraca pobijedio Chelsea 6:5.
Na stadionu se održalo i Svjetsko prvenstvo u atletici 2013. godine, na kojem su Usain Bolt i Shelly-Ann Fraser-Pryce osvojili po tri zlatne medalje U pripremi za velika sportska natjecanja glavni stadioni često dolaze pod povećalo. Postavljaju se pitanja hoće li biti završeni na vrijeme, koliko su radnici koji su na njima radili iskorišteni i koliko se sredstava u izgradnju uložilo. No historija takvih lokacija često ostaje neispričana.
Stadion Lužnjiki ima nevjerojatnu i tragičnu historiju koja prati historiju Rusije, tj. Sovjetskog saveza i kulture toga vremena, socijalizma i posljednje faze sovjetskog političkog eksperimentiranja.
Originalno je nazvan Vladimir Ilič Lenjin stadion a otvoren je 31. jula 1956. godine u jugozapadnom dijelu Moskve, na obalama rijeke. Ime koje danas nosi dobio je 1992. godine, i u grubom prijevodu znači “livada”, čime se referira na livade na kojima je izgrađen. Originalni stadion isplaniran je i dizajniran u samo 90 dana te 1954. godine, a njegova izgradnja završena je u 450 dana tokom dvije godine.
Taj veliki projekt nije samo imao cilj odati počast Lenjinu, već je bio i pokazatelj moći sovjetske ekonomije i njihovih mogućnosti izgradnje, posebno u sistemu koji je dizajniran kako bi prepoznao i nagradio radnike koji su nadmašili njihova poslovna očekivanja. Takav je pristup industrijalizirao naciju i izgradio cijeli niz gradova po nevjerovatnoj brzini za vrijeme Staljina.
Originalni stadion nije izgrađen bez izazova, posebno što se tiče vode u tlu, zbog kojeg je izgrađen na dubokim temeljima koji su ga podigli za oko 50 cm. Ubrzo je postao prepoznatljivi dio moskovskog krajolika, vidljiv iz obližnjeg Sparrow Hillsa, a ovjekovječen u slici Konstantina Yuona iz 1956. godine – Moskva, pogled na Lenjinov stadion Lužnjiki. Uspoređujući pogleda tada i sada, lako se može primijetiti koliko se grad promijenio u proteklih 60 godina.
Tokom decenija originalna struktura stadion prošla je kroz niz promjena i modifikacija. Prvi put tijekom priprema za održavanje OI u Moskvi 1980. godine, a nakon toga dodan je i krov, na kojem su radovi završeni 1997. godine. Nedavna rekonstrukcija, tijekom koje je stadion bio zatvoren četiri godine od 2013. do 2017. godine, uništila je većinu originalne strukture i sačuvala samo originalne fasadne zidove.
Iako se njegova struktura kroz godine mijenjala, njegova svrha ostala je ista. Nakon završetka, stadion je postao nacionalni dom nogometa i atletike i domaćin većine sovjetskih velikih sportskih događaja. Stadion je ulogu pronašao i u sovjetskom društvu za održavanju tzv. ‘meke moći’, tj. procesa u kojem se koristi ekonomski i kulturni utjecaj kako bi se utjecalo na diplomatske odnose, umjesto prisilne teške snage.
Svoju ulogu nastavlja i dalje kao mjesto ceremonija otvaranja i zatvaranja Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji. 28. jula 1957. godine šesti svjetski Festival mladih otvorio se u Moskvi uz ceremoniju otvorenja upravo na Lenjinovom stadionu. Više od 34.000 posjetitelja iz 130 zemalja, kao i 120.000 sovjetskih posjetitelja stiglo je u Moskvu kako bi moglo sudjelovati u dvosedmičnom festivalu. Održan je 17 mjeseci nakon 20 kongresa komunističke partije i govora Nikite Hruščova “O kultu ličnosti i njegovim posljedicama”, koji je kasnije postao poznat pod naslovom Tajni izvještaj.
Niz aktivnosti održalo se na stadionu nakon Staljinove smrti, a festival je projicirao sovjetsku meku moć u trenutku hladnoratovskih tenzija i poslao poruku o novoj viziji sovjetskog društva u zemlji i inozemstvu. Njegova uloga u prikazivanju sovjetske moći nastavila se i povećala posebno u julu i augustu 1980. godine kada se na stadionu održala ceremonija otvaranja i zatvaranja OI u Moskvi.
Mnogi su političari pozivali na bojkot ovog prvenstva zbog trovanja Sergeja i Julije Skripal u martu 2018. godine, a Festival mladih 1957. i OI 1980. bojkotovali su mnogi. Pogled na prošlost ovog stadiona otkriva i mračnu prošlost Sovjetskog saveza. Bilo je to mjesto i jedne od najvećih nogometnih katastrofa. U noći 20. oktobra 1982. godine igrali su moskovski Spartak i FC Haarlem iz Holandije u kupu UEFA. Navijači koji su pokušali izaći iz stadiona upali su stampedo u kojem je ubijeno njih 66, od kojih je 45 bilo tinejdžera.
Prave razloge koji su uzrokovali stampedo teško je rekonstruirati, a način na koji je država pristupila toj nesreći bio je šokantan, gotovo koliko i nesreća sama.
Mediji su naime nesreću gotovo ignorisali, a tajanstvenost kojom su joj pristupili i službeni odgovori bili su tipični način na koji je Sovjetski savez pristupao nesrećama i prirodnim katastrofama. Tek nakon politike Mihaila Gorbačova – glasnost, kojom se poticalo javne rasprave o političkim i društvenim pitanjima, detalji tragične nesreće postali su poznati javnosti. 1989. godine o toj je nesreći pisao Sovetskii sport, vodećem sportskom dnevnom listu.
Kultura tajnosti koja je pretila tragediju omogućila je samo još više spekulacija o mogućim žrtvama, broj kojih se po nekim procjenama popeo iznad 340. U očekivanju finalne utakmice čini se kako se neće puno posvetiti razmišljanju o povijesti ovog stadiona, posebno ovoj tragediji. Dok ruska vlada i nogometni dužnosnici nastoje poslati poruku o modernizaciji i transformaciji, neće biti dopuštene negativne slike.
Kraj ovog turnira ipak dopušta igračima, navijačima i milionima onih koji će prijenos gledati putem ekrana, priliku da se prisjete barem na tren, komplicirane, skrivene i tragične prošlosti ovog stadiona.
