Pruga na kojoj su sklopljena brojna prijateljstva i ljubavi

Najava da će danas (nedjelja) proći posljednji brzi putnički voz na relaciji Sarajevo – Čapljina – Sarajevo, te da će od ponedjeljka, 5. oktobra, stupiti na snagu njegovo privremeno ukidanje uznemirila je žitelje naselja od Bradine do Konjica i od Jablanice do Mostara, kojim ona život znači, jer mnoga od naseljenih mjesta u tom dijelu BiH su direktno vezana za prugu.

Kako je navedeno iz Željeznica Federacije BiH privremena obustava saobraćanja putničkog voza iz Sarajeva prema Čapljini uslijedit će zbog radova na glavnoj opravci pruge 11 Sarajevo – Čapljina gr. na dijelu Rasputnica Miljacka – Bradina i rekonstrukcije tunela Ivan.

Svaki, pa i minimalni zastoj na pruzi Sarajevo – Čapljina – Sarajevo izaziva zebnju kod radnika na željeznici, žitelja uz prugu, ali i putnika jer su još uvijek svježa sjećanja od prije skoro dvije godine kada je obustavljena dionica pruge od Čapljine do Ploča i kada je nakon 128 godina onemogućeno da se iz Sarajeva i unutrašnjosti Bosne, ali i Hercegovine, stigne na Jadransko more.

Najava privremene obustave putničkog saobraćaja nagnala je brojne putnike da se posljednjih dana odluče čak i na prva putovanja vozom ka jugu kako bi iskusili čari i uživali u ljepotama prirode koje pruža pogled iz vagona putničkog voza duž cijele relacije od Sarajeva do Čapljine.

Na ovaj put zaputila se i ekipa Anadolu Agency (AA).

– Jedan od najtežih i najvećih uspona u Evropi –

Iz Sarajeva voz kreće u 7 sati i 15 minuta. Nakon tačno tri sata i 25 minuta putovanja, brzi putnički voz ulazi u željezničku stanicu Čapljina, odnosno u 10 sati i 40 minuta.

Pruga počinje na postaji Sarajevo i kroz Sarajevsko polje ima obilježja ravničarske pruge. Dolinom rječice Zujevine dobiva obilježja padinske, a spuštanjem kroz Ivan planinu do Bradine visokopadinske pruge. Spuštanje pruge nastavlja se lijevom stranom rječice Trešanice do Podorašca, gdje prelazi na desnu stranu Trešanice do Konjica.

Trasa nastavlja dalje preko Jablaničkog jezera, a iza Ostrošca se spušta prema Neretvi s obilježjima padinske pruge, a prije Jablanice prelazi na desnu stranu Neretve. Pruga prolazi dalje kanjonom Neretve između planina Prenja i Čvrsnice, a nakon Raštana ponovno prelazi na lijevu stranu Neretve i ulazi u Mostar. Izlaskom iz Mostara, ponovno prelazi na desnu stranu Neretve s obilježjima niskodolinske pruge.

U lokomotivi voza sa spretnim mašinovođama Ismetom Repuhom i Mujom Alićem prošli smo jedan od najzahtjevnijih dijelova pruge, ne samo u Bosni i Hercegovini i na Balkanu, nego i Evropi, na potezu od Bradine do Konjica. Na toj dionici nalazi se jedan od najvećih uspona zbog čega se mora voziti oprezno i uz smanjenu brzinu. Na toj dionici, Bradina – Konjic, osim specifičnosti nagiba, nalazi se skoro polovina svih tunela smještenih od Sarajeva do Jadrana – 46, od kojih i onaj najduži Ivan od 3,23 kilometra te skoro trećina ukupnog broja mostova – 21.

Stoga ne čudi da tu dionicu zovu “pruga malo u mraku, malo u zraku”.

– Teški uslovi –

Mujo Alić mašinovođa je od 1986/1987. godine, a od 1999. godine, nakon posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini opet vozi prema jugu, ali i sjeverno prema Doboju. Objašnjava nam zašto je dionica od Bradine do Konjica specifična.

“To je pruga sa jednim od većih uspona od 20 promila. Nije prikazan tačno”, navodi Alić.

Ističe kako na dionici od Sarajeva do Čapljine ima 99 tunela, vijadukta, mostova.

“Prosječna brzina u donjem dijelu pruge je 85 kilometara na sat. Na pojedinim dijelovima vozi se 70, 80, 90, pa do 100 kilometara na sat, zavisno od dionice. Zbog radijusa krivina ograničavaju se brzine. To je radi tehničkih uslova. Radi se o prilično teškoj dionici. Nekada je bilo više vagona i putnika. Sada pošto se ne završava gdje bi trebalo ima manje putnika”, navodi Alić.

Posao mađinovođe je, kaže, kao i svaki drugi: ima svojih mana i vrlina. Ipak, smatra kako ga je teže obavljati sada nego prije rata.

“Uslovi na pruzi su teški, signalno-sigurnosni uređaji na većem dijelu pruge ne rade ili ne postoje. To je nama osnovni dio, prema tome se krećemo. To nam olakšava posao. Imamo i gaženja po pruzi trećih lica koja se po njoj kreću. Ja sam imao oko osam takvih slučajeva”, kaže Alić sa kojim smo razgovarali tokom vožnje na relaciji Bradina – Konjic.

Kao jedan od primjera naveo je onaj kada mu je na pruzi dok se vraćao iz pravca Ploča vozeči teretni voz našao automobil za čijim upravljačem se nalazio vozač pod dejstvom alkohola. Automobil je zgnječen od siline udara, ali je vozač preživio. Ipak, izvučen je iz vozila potpuno gol.

Ističe kako je remont pruge koji se u proteklom periodu odvijao u donjem dijelu trase doprinio udobnijoj, sigurnijoj i bržoj vožnji, te još jednom naglasio važnost signalno-sigurnosnih uređaja.

Mašinovođa je, veli Alić, najsretniji kada završi smjenu i kad sretno putnike dovede na odredište i na vrijeme.

Naglašava kako je ne samo putnicima teško palo ukidanje pruge za od Čapljine za Ploče.

“Nama kao radnicima teško pada svaka linija koja se ukine teško da će ikada više krenuti. Upoznaš ljude koji redovno putuju tim vozom na tim relacijama pogotovo od Konjica do Bradine gdje je jedino prevozno sredstvo voz. I prema jugu ima mjesta gdje je pruga jedina sa ove strane Neretve”, ističe Alić.

Na pitanje kako riješiti problem željeznica odgovara: “To je problem Vlade, oni kada budu htjeli onda će se riješiti. Ovo je imovina građana BiH, državna imovina.”

Poručio je da se građani BiH više voze vozom, jer time, kako navodi mašinovođa Alić, “štede jer je to najjeftini prevoz i najudobniji”.

– Putovanje za svačiji džep –

Upravo ono što putovanje vozom čini lijepim, osim prirodnih ljepota duž trase pruge, jesu i cijene karata koje od Sarajeva do Čapljine u jednom pravcu iznose 13,30 KM, odnosno 21,30 KM koliko košta povratna karta.

Cijena karte od Sarajeva do Mostara u jednom pravcu je 10,90 KM, a povratna košta 17,40 KM, od Sarajeva do jablanice jedan smijer stoji 8,40, a povratna 13,40 KM, dok odlučite li se putovati od Sarajeva do Konjica u jednom smijeru ćete platiti 6,90, a povratnu 11 KM.

Potvrđuje nam to i Haris Žilić, student Građevinskog fakulteta iz Sarajeva koji se sa društvom zaputio u Mostar na izlet.

“Više-manje koliko ja znam iz iskustva i iz priča sa studentima i ljudima koji dolaze iz drugih gradova oni su korisnici usluga prevoza vozom. Puno više nego što je sada slučaj značilo bi unapređenje usluga. Ljudi većinom idu busem, a busevi su dosta skuplji. Mislim da bi dosta olakšalo kada bi se unaprijedila usluga u željezničkom saobraćaju. Voz je drugačiji, udobniji. Može se ustati, prohodati, ne mora se sjediti cijeli put. Vozite se vozom”, poručio je Žilić.

Smatra da je puno bolje ići vozom bilo gdje. U inostranstvu su ipak, navodi, vozovi puno prijatniji nego u BiH.

“Puno je uređenije, novi su vozovi, brži. Relacija za te vozove do Mostara za te vozove, ali dok ovdje vožnja traje tri i po sata tamo traje sat sat i po”, navodi Haris.

Kaže kako je putovao skoro po cijeli Evropi, ali da je tamo moguće da se kupi karta za sedam dana i da se voziš bilo gdje.

“U BiH ne bi studentski popusti nešto puno značili jer nije gust saobraćaj, ali kada bi se moglo vani ići bilo bi dobro da ostoje neki aranžmani za studente”, naveo je student Haris Žilić.

U kupeu vagona smo sreli i Miladu Čolaković, koja je do Čapljine putovala sa unukom Amrom.

“Uvijek mi je lijepo putovati vozom zato što tu imate slobodu kretanja, nije dosadno, jer se mogu upoznavati novi ljudi”, naglašava Milada.

Dosta dugo je živjela u inostranstvu, Austriji i na pitanje da naparvi razliku između željeznica u BiH i Austriji kaže: To je drastična razlika.

“Razlikuje se puno. Tamo su vozovi puno komforniji, udobniji, moderniji. Pruge su modernije, nema zvučnih napornih signala prema ušima. Dugo godina sam putovala iz jednog malog mjesta Wiener Neustadt do Beča, na Goethe-Institut gdje sa, učila njemački jezik. Svakodnevno sam putovala vozom. Ljudi tamo imaju drugačije zanimacije. Čitaju knjige i normalno se ponašaju. Kada sam ovdje ušla u voz osjetio se miris duhana, rekla sam trebali ste ovo malo provjetriti, prozraćiti. Kod nas je inače opšta kultura baš na niskom nivou”, smatra Milada.

Poručuje kako bi Željeznice FBiH prije svega trebali obnoviti vozni park i uvesti malo modernije vozove.

“Mislim da Bosna i Hercegovina za to ima uslova. Moguće je da imaju jedan voz/vlak pa da on normalno funkcioniše na ovoj relaciji od Sarajeva prema pa do produže do Ploča kako je to nekada bilo. Rijetko sam prije rata putovala vozom, ali imala sam prilike da vidim kako izgledaju. Bili su to Olimpik vozovi. Moderniji u odnosu na ovo danas. Ne znam gdje su nestali uopšte”, ističe Milada Čolaković.

Petogodišnja Miladina unuka Amra crta za vrijeme vožnje i na bosanskom jeziku pokušava razgovarati sa “novim prijateljem” kojeg je upoznala u vozu, Hasanom. Amra ga je uspjela naučiti prvim riječima bosanskog jezika iako ništa ne razumije.

“Ovo mi je prvi put. Nikada nisam bila u vozu. Sviđa mi se. Može se hodati, crtati”, rekla nam je Amra, te poručila kako će sigurno uskoro opet vozom, negdje.

– Svatovi u vozu –

Neke od zanimljivih priča iz voza sa nama je podijelio i Adil Arnautović, kondukter u vozu na relaciji Sarajevo – Čapljina – Sarajevo.

Kaže da čuju puno toga posebno od putnika koji su navikli da idu nekada na relaciji Sarajevo – Ploče, a sada ima putnika koji u toku sedmice idu dva puta do Čapljine i nazad. Njima najviše nedostaje nastavak pruge za Ploče, jer ako žele ići na more, kako kaže, Arnautović, iz Čapljine moraju ići autobusom za Metković, Makarsku, Podace, Gradac…

“Nezadovoljni su zato što ne saobraća čitava linija Sarajevo – Ploče i nazad. To su veće instance, ja ne znam kako to ide. Evo već dvije godine idemo Sarajevo – Čapljina – Sarajevo”, istakao je Arnautović.

Na pitanje ima li “hvatanja putnika bez karte i gledanja kroz prste”, Arnautović ističe kako redovni putnici znaju da su striktni propisi i da se radi po tarifi.

Naglašava da ima onih koji tri minute prije polaska voza uđu u Sarajevu na stanici, a “zna se da je u vozu karta skuplja 3,5 KM”.

“No, nema problema. Oni to ispoštuju”, ističe Arnautović.

Putnike, veli, najviše zanima brzina pošto je donji stroj pruga u vrlo lošem stanju.

“Sada ide sljedeća rekonstrukcija pruge. Zanima ih brzina. Oni bi htjeli da što prije stignu na odredište. No, uvijek su zadovoljni sa vožnjom. Brzine su negdje 70, negedje 30, negdje 50 kilometara na sat, ali su putnici zadovoljni. Sada su čuli da će se privremeno ukidati i do Čapljine i to im je vrlo nezgodno, posebno onim koji idu stalno”, ističe Arnautović.

Potvrđuje da je brojnim žiteljima uz prugu ona zapravo život, i to ne samo na relaciji Sarajevo – Čapljina već i prema Zenici gdje je jedini način da se kreće iz mjesta u mjesto željeznica.

Arnautović na željeznici radi od 1982. godine i kaže da je svega bilo, ali i lijepih situacija.

“Išli su i svatovi iz Buzića za Kakanj i nazad. Ovdje isto ima ljudi koji komuniciraju ka Mostaru pa ponesu nešto da preprodaju, a željeznički radnici idu na posao vozom. Kada bi koristili autobus to je više vremena, zakasnili bi na svoje radno vrijeme u smjene od sedam do 19 i od 19 do sedam ujutro. Sada kada je rečeno da neće voziti brzi vozovi za Čapljinu dok se remont ne uspostavi oni koji su navikli na željeznicu su nezadovoljni. Pitaju kako ćemo, šta ćemo”, naglašava Arnautović.

U vozu se inače, otkriva Arnautović ostvaruje prava bosanskohercegovačka komunikacija: šala, šega, priča, razni doživljaji i događaji, a sklapaju i brojna prijateljstva, ali i ljubavi.