Avdić: Cilj hajke na Radoju je uređivanje BHT-a po mjeri Radončića, Dodika i Čovića
Marko Radoja, urednik Informativnog programa BHT1, prijavio je nadležnim policijskim agencijama brutalne prijetnje koje su mu upućene nakon medijske hajke protiv njega zbog tog što je, kako je rečeno, zabranio novinarima te medijske kuće da nose cvijet Srebrenice tokom 11. jula kada se obilježavala godišnjica genocida u Srebrenici, piše Senad Avdić za portal Slobodna Bosna.
Marko Radoja je za televiziju N1 rekao da je u toku dvadeset četiri sata primio „280 prijetnji smrću“. Zbog zabrane nošenja srebreničkog cvijeta novinarima, Sindikat BHT-a je zatražio Radojinu smjenu sa dužnosti urednika Informativno-političkog programa državnog javnog servisa. Tvrdi se da se na taj način urednik Radoja ovim „svrstao uz negatore genocida u Srebrenici“.
Je li, doista?
U pismu kojeg je uoči 11. jula uputio kolegama u redakciji Informativnog programa BHT-a, Marko Ragoja na početku kaže: „Kao urednik informtivno-političkog programa, donosim odluku da voditlji IP-a, sutra, na dan obilježavanja godišnjice od genocida u Srebrenici, NEĆE nositi srebrenički cvijet na reveru, iako je bilo preporuka da se ipak nosi…“
Radoja potom iznosi razloge, uglavnom profesionalne, za takvu odluku: „U suprotnom, otvorićemo Pandorinu kutiju, te će svaki konstitutivni narod sutra tražiti da voditelji nose obilježja njihovog stradanja… Jasenovac, Bratunac, Jadovno, Blajburg, Dan osnivanja Herceg- Bosne, 9. januar, Dan Republike Srpske.. i sl., a što ja neću moći spriječiti, ukoliko se napravi presedan.“
Marko Radoja je iz tih razloga, kako je napisao, donio „ODLUKU da ćemo isključivo i samo profesionalno raditi, a svu pažnju, ponašanje prema Srebrenici i žrtvama genocida odaćemo kroz četiri dana praćenja, prenosa i donošenja svih mogućih događaja…“
Ovaj slučaj, nažalost, samo potvrđuje koliko je u pravu veliki izraelski književnik Amoz Oz, neumorni borac za jevrejsko-palestinski dijalog i kompromis, kada je (pored ostalog i u knjizi eseja „Kako izliječiti fanatika“) pisao o „modi samoviktimizacije“, koja u terminalnoj fazi prerasta u „svjetski šampionat za najveću žrtvu“.
Zanimljivo je, međutim, da nijedan medij, a pogotovo onaj koji je pokrenuo monstruoznu kampanju (do istrjebljenja) protiv urednika BHT-a, dakle “Dnevni avaz” i njegov konsultant Fahrudin Radončić (koji, po svemu sudeći nije bio na dženazi u Potočarima), nije objavio Radojino pismo u cjelosti, odnosno da su „propustili“ informirati javnost da Radoja na dva mjesta u pismu od desetak redova izrijekom pominje „genocid u Srebrenici“.
Mnogo je bolje u biltenu nepravomoćno oslobođenog konsultanta Radončića prošao satrap Rajko Vasić, glasnogovornik Milorada Dodika, Radončićevog poželjnog partnera u vlasti, i njegova prijetnja novim genocidom, nego odluka urednika BHT-a kojom se reguliše (ne)nošenje srebreničkog cvijeta na reveru.
Ko je gledao BHT ovih julskih dana, mogao je lako uočiti da je državni javni servis, uprkos hroničnim problemima tehničke, profesionalne i materijalne naravi, događaje vezane za obilježavanje dvadeset treće godine od srebreničkog genocida obilježio na profesionalan i korektan način, sa mnogo truda i angažmana.
Odluka urednika Radoje o (ne)nošenju srebreničkog (zapravo gračaničkog) cvijeta, možda je nespretna, možda čak i nesretna, ali nikako nije negatorska i uvredljiva za žrtve. Možda jeste škodljiva za autorku cvijeta, uvaženu majstoricu heklanja iz Gračanice, sestru bivšeg reisu-l-uleme Mustafe Cerića, dugogodišnje glavne zvijezde dženaza u Potočarima, koji je beskrajnim, maratonskim govorima mučio preživjele žrtve u vrelom kotlu Potočara.
Udar “Avaza” na Marka Radoju je u suštini udar konsultanta Radončića i njegovog Saveza za bolju budućnost na javni državni servis, protiv čije uređivačke politike vode dugogodišnju, brutalnu medijsku i političku kampanju. U ovom se sa Radončićem potpuno slaže i Milorad Dodik, a sa simpatijama sve prati i treći član ovog društva, Dragan Čović.
„Dnevnom avazu“ ne smeta što Čović danas genocid u Srebrenici naziva baš kao i Dodik, Vučić, Dačić i ruski diplomati: „strašni zločin“. (Samo prije tri godine u Potočarima je Čović govorio o „genocidu“). Potpuno je svejedno što je urednik BHT-a Marko Radoja za Radončićev bilten „veliki Srbin“, a za Dodikovu medijsku industriju laži „nikakav Srbin“, blizak izdajničkoj opoziciji: ujedinjuje ih isti cilj, rasturanje javnog državnog servisa kao koliko-toliko integrativnog čimbenika u nacionalizmom, šovinizmom i stranački partikularizmom razorenom medijskom prostoru u BiH.
Sretniji bi, vjerovatno, Radončić bio da je urednik IP-a BHT-a Rajko Vasić, a ne Marko Radoja, jer bi na taj način i on, Šćepo Radončić, mogao imenovati svoje novinarske satrape, novinarske i moralne horizontale i horizontalke.
