Asim će biti ukopan pored sina: “Znao je da neće preživjeti, ovo su njegove zadnje riječi”

Asim Mujić, Srebreničanin, žrtva je genocida u počinjenog julu 1995. godine. Asim je ubijen zajedno sa sinom Amirom, koji je imao 20 godina. Obojica su pronađeni u jednoj od masovnih grobnica na području zvorničke Kamenice.

Amir je u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari ukopan 2007. godine, a ove godine pored njega smiraj će naći i Asim.

O teškom rastanku, posljednjim riječima i smiraju koji će naći u mezarju Memorijalnog centra u Potočarima za Anadolu Agency (AA) pričala je Tahira Mujić, Amirova majka i Asimova supruga. Njen suprug će biti ukopan ove godine na kolektivnoj dženazi 11. jula u Potočarima.

U Srebrenicu se vratila 2004. godine. Živi sama. Kad se vratila, njena kuća bila je potpuno uništena. Živjela je uz svijeću. I tada i dan-danas često posjećuje sinov mezar.

“Njegovo tijelo je bilo kompletno. Nedostajalo je vrlo malo šake, malo stopala…”, kroz suze nam je ispričala ova srebrenička majka.

Muž Asim će smiraj pronaći ove godine, ali je pronađen ranije.

“Pronađen je ima sedam-osam godina. Dva puta su pomalo pronalaženi njegovi posmrtni ostaci. Nema 30 posto tijela. Ali, nema se više šta ni čekat’. Riješili smo da ga ukopamo ove godine. Čekala sam i čekala ne bi li našla još kostiju, ali nema od toga ništa”, ispričala je Tahira.

Iako joj je to i danas najteže pada, toko razgovora prisjetila se i trenutka rastanka od supruga i sina u julu ‘95.

“Muž i sin su ostali u Potočarima. I ja sam bila sa njima, u Potočarima sam odvojena od njih. Težak je bio onaj rastanak, ne daj Bože da ga iko doživi, nikad više. Bolno je, u životu i srcu ostala je velika praznina. Nemaš svoje jedno jedino dijete. Sina jedinca.”

Kako je kazala, sjećanja na taj trenutak nisu izblijedjela ni nakon 23 godine.

“Teško se sjećati. Rekli su da će oni doći za nama. Šta će moje dijete? Nikome ništa nije uradilo. Rekli su: ‘Stići će oni vas, naći ćete se vi u Tuzli.’ Međutim, nikada nisu uradili ono što su obećali. Sve su slagali”, prisjetila se Tahira tog jula kada je posljednji put u krugu Fabrike akumulatora u Potočarima vidjela supruga i sina.

Tahira je danas mišljenja da njen suprug Asim zapravo nije ni vjerovao da će preživjeti.

“Muž na rastanku, kod one trake, kaže meni: ‘Tahira, molim te pobrini mi se za ovo dijete, za kćerku Razu i unuče. Nikad mi nećemo preći’. To mi je rekao polako, niko nije čuo, čak ni djeca. Imam još jednu kćerku koja je izgubila muža. Dijete joj je imalo samo 2,5 godine”, ispričala je Tahira.

Tako je i bilo… Priča nam, kako još uvijek nije pronađen brat od muža i njegov mlađi sin, dok je stariji sin je ukopan blizu Amira.

U životu je drži, kazala nam je Tahira, to što će sada imati gdje da dođe i prouči Fatihu i suprugu i sinu.

“Kada krenem od kuće prema mezarju u Memorijalnom centru, imam osjećaj da idem njima živima, da su sa mnom krenuli od kuće. Zaboravit’ se ne može nikada i niti ću. Živim za ovo mezarje. Nigdje mi nije kao ovdje”, izjavila je Tahira.

U mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari dosad je smiraj pronašlo 6.575 žrtava genocida, a traga se za još oko hiljadu.