Senija Čehajić iz Gradiške posti osamdeseti ramazan
Senija Čehajić u naselju Dubrave kod Gradiške posti svoj osamdeseti ramazan. Sada ima 93 godine, a od svoje 12. godine počela je postiti i samo je jedan ramazan preskočila.
“Da je lahko nije, ali bože moj i to se mora, to je naše godišnje, mjesec dana, pa red je”, ispričala je Senija Čehajić ekipi Anadolu Agency (AA) koja ju je posjetila pred kraj mjeseca ramazana.
Priča da je lakše podnosila post dok je bila mlađa, više je radila i mogla je dobro jesti. Sada joj je apetit slab, a dani dugi. Zahvalna je snahama koje joj spremaju hranu, a najviše voli “kuruzu”.
“Ako nije jedna kod kuće, jest druga, fino mi je ne mogu se požaliti ni najmanje”, priča ova starica.
Naučila je kaže i na dobro i na loše, a predstojećem Ramazanskom bajramu veseli se jer će je posjetiti kćerke i sinovi, unuci i praunuci. Nažalost neće moći doći svi obzirom da žive u raznim evropskim zemljama, ali ako ne dođu sada obići će je čim budu mogli, kaže Senija.
“Ne bih mogla opričati koliko je to značajno meni, jel kad vidim svoju djecu i dođu mi za Bajram, donesu mi poklone, zagrle me, poljube me, znaš kako srce buja”, kaže ona.
U mladosti je priča radila sve, orala i sijala sa konjima, a otac joj je posjedovao dućan. Kada se udala manje je radila, ali je kaže manje i imala.
“Danas hvala Bogu imam što je najvažnije, svoju djecu. Unučadi, praunučadi ne znam ni koliko imam”, kaže ona.
Živi sa namlađim sinom Fadilom čija supruga Subha posluži staricu, a ako ona ne može u kući pored živi Senijin najstariji sin Smail i njegova supruga Saima. Nanu Seniju tokom dana redovno obilazi četverogodišnji Smailov unuk, Eldin koji rado i svoje igračke parkira u njenom dvorištu.
Senija je majka četiri sina i četiri kćerke, te 26 unučadi, 36 praunučadi, a upravo za porodicu je vežu i najljepše životne uspomene. Najsrećnija u životu kaže bila je kada je ženila najstarijeg sina, te nekoliko decenija kasnije kada joj je porodica priredila proslavu devedesetog rođendana.
“Ne mogu to opisati nikome kad sam izašla iz auta meni su oči stale, svi lete, a došli su svi, sva unučad došla”, kaže ona.
Na taj dan ostala joj je i posebna uspomena porodično stablo sa svim potomcima, te okvir sa fotografijama njenih unuka.
Pamti i tužne trenutke, a najtužniji bio joj je dan kada je izgubila petog sina kao i dan kada joj je preminuo suprug. Priča i da bol za izgubljenim djetetom onaj ko to nije doživio ne može ni zamisliti, a iako je od toga prošlo više od 30 godina i danas je žalosna.
“Imam još njegove robice pa čuvam za uspomenu, a ima godina dana da ne smijem ni pogledati više, teško mi je”, rekla je Senija Čehajić.
Bez obzira na to ova starica se i dalje ne predaje. Tokom posljednjeg rata, na sedam mjeseci je bila protjerana iz kuće, a kada se vratila nije imala ništa. Bez pomoći nadležnih institucija malo po malo uspjela se skućiti.
“Ovo sve što ima ovo je Božije, pa moje i moje djece”, rekla je ona.
I u ovim godinama Senija radi sve što može, a najradije se brine o cvijeću u dvorištu. Ipak, obzirom da posti sada može sve manje raditi.
“Nemam snage, dok nisam zapostila mogla sam nešto uraditi, a sad sve što koji dan odmiče sve manje”, kaže Senija.
Na pitanje šta bi s obzirom na svoje životno iskustvo savjetovala mladima Senija kroz smijeh odgovara da bi imala mnogo savjeta za njih.
“Ali ne mogu ja vrijeđati nikoga, sada su oni pametnji od mene, ne daju se posavjetovati. kažu ti to zadrži u sebi i ja šutim”, kaže ona.
Uvjerena je da od oca i majke najviše zavisi kakva će djeca biti kada odrastu.
“Znam kad je mene moj otac savjetovao, ali onda su druge ptice pjevale, nije bilo da se kaže ocu ili materi ‘neću’ ili ‘ne mogu'”, kazala je.
