Ko bi bolje od Bakira Izetbegovića obavljao transplantacije?

Veli neki dan Bakir Izetbegović, govoreći o tome zašto supruga mu Sebija ipak neće biti kandidatkinja SDA za bošnjačku članicu Predsjedništva Bosne i Hercegovine:

“Nismo zreli poput američkog društva gdje imate Kennedyjeve jer dobro rade svoj posao. U politici kada živite sa predsjednikom, Alijom i Bakirom, neke stvari naučite. Ona ima dobar politički refleks, izvanredan karakter i ima liderske sposobnosti što je dokazala na Kliničkom centru, mogla bi da radi svaku poziciju u ovoj državi, ali smo odlučili da presiječemo, jer ovo društvo još nije zrelo za takve stvari“.

Da je neko drugi njegovu familiju usporedio sa Kennedyjevima, Bakir Izetbegović bi na to mogao odgovoriti tužbom, sa dobrim izgledima da izgura svoje na sudu, piše Andrej Nikolaidis za Al Jazeeru.

Jer ta je usporedba, da prostite, jeziva i prijeteća. Da je ko Izetbegoviće usporedio sa Kennedyjevima, ja bih napisao tekst o tome kako je to nedopustivo i sramno.

Zašto? Zato što čak i na Wikipedia-i postoji odrednica “Prokletstvo Kennedyjevih”.

Sudbina Kennedyjevih

Zato što je, ako se nisam zabrojao, 14 članova porodice Kennedy tragično završilo život.

Zato što su smrti Kennedyjevih tako opštepoznate i dio pop kulture, da je Jello Biafra još 1978. svoj hardcore band nazvao „Dead Kennedys“ – Mrtvi Kenedijevi.

Zato što, pored najpoznatijih mrtvih Kennedyja, Johna F. Kennedyja (ustrijeljenog u Dallasu), Roberta F. Kennedyja (ustrijeljenog na losanđeleskom aerodromu), morbidna lista sadrži i članove američke dinastije koji su stradali zbog neuspjele lobotomije, u padu aviona, na skijanju, dva dana po rođenju, od OD-a kokainom…

Razumijete zašto su Kennedyjevi (skoro pa) posljednja familija sa kojom bih uporedio Nikolaidise? Simpsoni? Super. Teletabisi, ako su familija, a neki vele da jesu? Ih, đe ne može. Baja Patak i njegovi? Jašta. Soprano? Hajde, može i to. Corleone? Radije ne, ali bolje i to nego Kennedyjevi. Zapravo, ovako na prvu loptu, jedina familija spram čijeg kraja porodična istorija Kennedyjevih zvuči kao zbirka vedrih anegdota su – Romanovi.

Dakako, Bakir je Izetbegović usporedbom sa Kennedyjevima htio reći nešto drugo, zbog čega mu iskaz nije manje nesretan.

Ni manje komičan.

Jer je član Predjedništva Bosne i Hercegovine zapravo htio reći – Bushovi. Oni su, Bushovi, a ne Kennedyjevi, dali dva američka predsjednika, a treći je bio guverner Floride.

Jer je član Predjedništva Bosne i Hercegovine saopštio kako Bošnjaci još nisu dovoljno demokratski zreli da na čelu države prihvate trećeg člana dinastije Izetbegović. Jer je, kao što je opštepoznato, jedan narod napokon demokratski zreo kada bez izlišnih i glupih pitanja prihvata prenos vlasti sa jednog člana familije na drugog.

Demokratski nedovršeni

Bošnjaci su, eto, procijenjeno je, demokratski nedovršeni. Nisu jedini. Čak bi i među Crnogorcima bilo onih koji bi se opirali ako bi Milo Đukanović jednoga dana, kada odradi još dva mandata na mjestu Predsjednika i dva-tri kao premijer, odlučio da vlast preda sinu.

Bakir Izetbegović, međutim, nije isključio mogućnost da supruga Sebija prihvati neku drugu odgovornu funkciju u političkom sistemu. Iako je saopštio da bi ona “mogla da radi svaku poziciju u ovoj državi”, on je ipak ne vidi kao premijerku. “Ne vjerujem da je baš za toga, ali možda nešto što se odnosi na zdravstvo jer je tu zaista dobra”, istakao je.

Kad bi se čovjek držao logike, što bi Drug Tito rekao, kao pijan plota, morao bi se zapitati: kako Sebija Izetbegović nije “baš za premijera“, ako bi „mogla da radi svaku poziciju u ovoj državi“? Možda, recimo, poziciju predsjednice stranke?

Teza Bakira Izetbegovića, ipak, nije posve nelogična. Ona, zapravo, proizilazi iz logike bosanskohercegovačkog političkog sistema. U kojem, sve i da ste u tijelu pojedinca meterijalizovani zbir najboljih liderskih osobina Churchilla, De Gaullea, Aleksandra Velikog i Kemala Ataturka, ne možete u Predsjedništvo ako niste „iz redova konstitutivnih naroda“. U Bosni i Hercegovini ne postoji društvo, još manje društvo slobodnih građana. Umjesto toga postoje konstitutivni narodi i njihovi pripadnici. Od toga da se vlast bira iz redova “konstitutivnih naroda” samo je korak do izbora vlasti iz redova porodice. Jer porodica je osnovna ćelija društva – pardon, u bosanskohercegovačkom slučaju, naroda. Porodica je baza. A kadrove valja birati otud – iz baze.

Konstitutivni ili geniji

Dakako, problem čak i prosvijećenih despotija i dinastija je to što ne postoji garancija da će nakon prosvijećenoga na vlast doći isti takav despot, a ne, recimo, neko poput Caligule, neko ko će svoga konja postaviti u Senat. Ali… Osamdesetih godina sam strasno pratio NBA ligu, pa sam zapamtio trenera Denver Nuggetsa (ne i njegovo ime). Taj je, na upit novinara, zašto u igri čitavu utakmicu drži igrača koji je promašio 15 šuteva rekao: a ko mi garantuje da neće pogoditi narednih petnaest? Razumijete: to što su četvorica iz dinastije uništili zemlju, ne znači da pod petim ona neće procvjetati.

Jer, kao što je rekao Bakir Izetbegović: neko ko je živio sa dva predsjednika, ili četiri despota, svejedno, morao je nešto naučiti o vladanju. Ko bi se u kvantnu fiziku mogao razumjeti bolje od supružnika kvantnih fizičara?

Ako vam je potrebna hitna transplantacija jetre ili bubrega, ko bi to mogao obaviti bolje od Bakira Izetbegovića, koji je, živeći sa doktoricom, htio-ne htio, morao naučiti medicinu?

Ako vam se čini da pretjerujem, moj je argument ovo: najzahtjevnija transplantacija manje je kompleksna od političkog zadatka da se od Dejtonske Bosne i Hercegovine napravi prosperitetna zemlja koja će funkcionisati bez aparata za održavanje života.

Za tako nešto potreban je ne neko iz “redova konstitutivnih naroda“ i konstitutivnih porodica, nego neko iz redova genija, piše Andrej Nikolaidis za Al Jazeeru.