Dubravko Lovrenović: Evropa je suočena sa seobom naroda kakvu historija ne pamti

Dolazak na stotine hiljada ljudi iz ratom zahvaćenih i nesigurnih područja Bliskog i Srednjeg istoka i Sjeverne Afrike na evropsko tlo predstavlja seobu naroda koja se dešava u mnogo većem obimu nego što historija pamti, i koja bi, ako se nastavi, mogla u naredne dvije decenije u potpunosti promijeniti demografsku kartu Evrope i svijeta, kazao je prof. dr. Dubravko Lovrenović, bosanskohercegovački historičar i redovni profesor na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu.

On je u intervjuu za Anadolu Agency (AA) upozorio kako Evropska unija dosad nije usaglasila jedinstvenu strategiju, koja bi se odnosila i na zemlje EU i na države izvan te zajednice, kao odgovor na aktuelnu izbjegličku krizu koja bi, ako se nastavi kao dosad, mogla proizvesti haos u pojedinim zemljama.

“Termin seoba naroda davno je smišljen u historiografiji i njime se opisuje proces seobe brojnih, uglavnom germanskih plemena u 4. i 5. stoljeću, u vrijeme propasti Rimskog carstva. Jedan od tih naroda su Goti, koje možete pratiti od Crnog mora u 4. stoljeću sve do Španije početkom 8. stoljeća.  Oni prelaze 375. godine Dunav i tom prilikom sklapaju ugovor sa Rimskim carstvom. Oni dakle u  Rimsko carstvo dolaze pod određenim uvjetima. I kad su taj ugovor sklopili onda su ih Rimljani pustili na vlastitu teritoriju.

Ako uzmemo taj parametar i, recimo, da je cijeli taj narod mogao tada obuhvaćati najviše 100.000 ljudi, i ako pogledamo ono o čemu mi danas govorimo, gdje se radi o milionskim iznosima i gdje nema nikakvih ugovora jer niko tim ljudima nije ponudio ništa, mislim da bi taj termin seoba naroda  trebalo apdejtovati u suvremenom političkom i demografskom kontekstu. Ovo jeste zaista jedna seoba naroda. I ako se nastavi ovim tokom, a sve upućuje na to, demografska karta Evrope i svijeta će za idućih 20-ak godina izgledati potpuno drugačije”, kaže Lovrenović.

Kockanje sa životom u Sredozemlju neuporedivo sa hororom rata

Prema njegovim riječima, radi se o ljudima koji nemaju nikakve alternative. Ruta njihovog kretanja preko Sredozemlja, koja je uzela nekoliko hiljada života, “jasno pokazuje da se većina, ako ne svi, preko noći našli u stravičnim životnim okolnostima u kojem se kockanje sa vlastitim životima ne može uporediti sa hororom u kojem su oni živjeli”.

“To su ljudi koje možemo da vidimo svaki dan u elektronskim i printanim medijima ispred zidova, bodljikavih žica, vodenih topova, suzavaca i čega sve ne”,  kaže Lovrenović i dodaje: “Oni mogu ići samo naprijed. To su ljudi bez alternative. To je vrlo osjetljivo političko, ekonomsko, kulturno, civilizacijsko, svjetonazorsko, vjersko pitanje, gdje u neposredni dodir dolaze dva kulturološka i politička bloka koji nisu bili u međusobnom dodiru kao što smo mi u BiH zaista prepleteni i interkulturalno modelirani. Imate susret dvaju blokova u potpuno neravnopravnom položaju, jedni dolaze, a drugi baš nisu sretni što ih vide. Rekao bih da su svi scenariji otvoreni i čini mi se da su mali izgledi da problem preko noći bude riješen”.

Na pitanje zbog čega je odgovor pojedinih zemalja Evropske unije na val izbjeglica okrutan – zidovi, žica, policijska i vojna intervencija, vodeni topovi i suzavac, on kaže kako su razlozi višestruki, ali se mogu sabrati i nedavnim izjavama njemačkih i britanskih političara “koji su vrlo jasno kazali da je multikulturalizam u Evropi mrtav”.

“Tragom te rečenice morali bismo postaviti logično pitanje – kad je multikulturalizam uopće bio prisutan u Evropi, shvaćajući ga u smislu moderne definicije tog pojma. On u tom smislu nije evropska karakteristika, na način da su evropske države i  kultura proizveli takvu vrijednost koja bi bila rezultat istovremenog međusobnog djelovanja u isto vrijeme prisutnih kultura i civilizacija na evropskom tlu.

Naprotiv, evropska povijest 19. i 20. stoljeća pokazuje jedno sasvim drugo lice Evrope koja je proizvela različite vrste radikalizama, uljučujući antisemitizam i fašizam. Evropa, za razliku od Balkana, nema iskustvo interkulturalizma. Balkan je u tom smislu daleko iznad Evrope, a naša tragedija je druge naravi, mi ne možemo politički da se etabliramo na Balkanu. No, naše iskustvo je isto dio ovoga iskustva. I raspad Jugoslavije je pratio veliki izbjeglički val. Evropa, dakle, nema to iskustvo i s obzirom na to i očekivane su određene reakcije od one Evrope koja klizi sve više udesno. U Evropi je ozbiljna pojava etnofašizam, jačanje političke desnice. Smatram da te pojave proizvode i ekonomski fundametalizam, koji je EU zajedno sa Njemačkom primijenila u Grčkoj”, navodi Lovrenović.

Posljedice kratkovidne politike Evrope

Iako je satkana od naroda koji su je nekada porobljavali ili se samo doseljavali, osnovni problem EU je što se nije u stanju etablirati kao politička zajednica nego funkcionira kao ekonomska i u manjoj mjeri kao kulturna zajednica.

Na pitanje u kojoj mjeri stanje u EU pokazuju zasad samo pojedinačne, verbalne osude ponašanja Mađarske na čelu sa premijerom Viktorom Orbanom, koja podiže zid od bodljikave žice na granici sa Hrvatskom i Srbijom, zatvara granice za ulazak izbjeglica i intervenira suzavcem i vodenim topom, Lovrenović kaže da je pitanje zapravo “šta je EU uradila da pomogne Mađarskoj, ili da ljudi iz Sirije ne dolaze u Mađarsku”.

“Pojedine evropske zemlje su vrlo aktivno sudjelovale u cijelom krvavom scenariju na Bliskom istoku i stvaranju uvjeta za rat. Sad se Evropa suočava sa posljedicama kratkovidne politike”, zaključuje profesor na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta i dopisni član Akademije nauka i umjetnosti BiH.

O reakcijama pojedinih zemalja EU, poput one koju je javnost vidjela u Slovačkoj, koja je kazala da će primiti određeni broj izbjeglica nemuslimana, Lovrenović kaže kako u nedostatku strategije EU-a, veliki problemi poput ovog nadilaze male zemlje, članice EU-a, nakon čega u prvi plan dolaze razni strahovi.

Navodi kako u Evropi suočenoj sa pritiskom neoliberalizma, gdje se sve svodi na profit, procente i brojke u funkciji samoodržanja, “ljudi gube neka osnovna ljudska svojstva”, a najveća fobija je ona od gubitka posla.

“Uostalom, u  zadnjih 20 i više godina svjetska scena je puna diskursa koji se svodi na  ‘borbu protiv islamista’. U međuvremenu, postavlja se pitanje ko je proizveo te ljude, ko danas naoružava te ljude u Siriji i Iraku? Izvori uvijek vode do Zapada”, napominje Lovrenović.

 Voda i ljudi će uvijek naći neki put

Ako zemlje EU, koje su ekonomski daleko ispred balkanskih zemalja, nemaju strategiju i ne mogu riješiti problem izbjeglica, to ne možemo očekivati ni od Makedonije, Srbije, Hrvatske, BiH ili Crne Gore, smatra Lovrenović i dodaje: “S druge strane, imate zakon neminovnosti: voda uvijek ide određenim smjerom i voda sebi uvijek nađe put, tako da će i ti ljudi”.

Po njegovom mišljenju trasa kretanja izbjeglica preko Makedonije, Srbije i Mađarske postepeno gubiti na aktuelnosti, a da će se izbjeglice okrenuti drugoj trasi –  preko BiH, Hrvatske i Slovenije.

“Bez  zaista sveobuhvatne strategije, barem palijativne, ad hoc, dakle strategije kako ćemo problem, ne riješiti, nego privremeno sanirati sad – a ta strategija mora obuhvatiti sve zemlje i EU i izvan nje – bojim se da bez takve strategije sve vrlo lako može prerasti u haos nesagledivih razmjera.

Ako imate izvanrednu situaciju koja se pojavila i za koju vidite da će trajati onda morate izvanredno djelovati. Ja nisam čuo da su u EU formirani recimo specijalni fondovi solidarnosti, ili nazovite ih kako hoćete, za rješavanje izbjegličkog vala. Nisu poduzete nikakve sistematske mjere kao stvarni odgovor na ovo što se dešava. Ako je tako u EU, onda je o prostoru bivše Jugoslavije izlišno govoriti”, napominje Lovrenović.