Ja sam svoje rekao

Oproštajni tekst Amir Kambera. Zapadni Balkon seli u nepoznatom pravcu. Poštovanim čitateljima i čitateljicama, i dragoj redakciji Deutsche Wellea, autor od srca zahvaljuje na dugogodišnjoj pažnji. Zavjesa se spušta, pitanja ostaju.

Satiričar Efraim Kišon je davno namirisao šta nam je suđeno. Komentirajući uspon kompjutera koji igraju šah, Kišon zaključuje kako je to ustvari genijalno: „Kupit ću sebi odmah dva komada, i, dok se oni međusobno obračunavaju, ja odoh u kino.“

Općenje među mašinama (M2M) neupitno evoluira. U tehnologiziranom društvu veliki dio komunikacije odvija se mimo nas, između satelita, servera, računara, automobila, mobilnih uređaja. Uz to, kao da im nije dosta, računari direktno i sadržajno presreću ljudsku korespondenciju, recimo, nametanjem podloga za pisma i poruke.

Ambicija, naravno, prevazilazi brbljanje. Umjetna inteligencija konkurira s novinarskom strukom. Samo tvrtka Automated Insights (Ai), tačnije, njen software za kreiranje tekstova (Wordsmith), tijekom 2014. godine producirao je oko milijardu članaka. Drugim riječima, više od svih klasičnih svjetskih medijskih kuća ukupno.

Dabome, našle su se i fine mušterije. Između ostalih i renomirani Associated Press (AP) jedan je od ljubitelja automatiziranog novinarstva. Philana Petersson, odgovorna za projekt, oduševljeno potvrđuje kako software Wordsmith uspijeva 15 sekundi nakon što tamo neka kompanija objavi svoje podatke zgotoviti kvartalni izvještaj.

Prednost: Osim što je brz, kompjuter nikad ne uzima bolovanje. Nema djecu koja se mogu razboljeti. Ne ide na more. Nije u sindikatu. Ne mogu ga omesti komšija niti familija. Nikad ne fali inspiracija. Konkretno, na automatiziranim tekstovima Associated Press štedi čak 99 posto. Na jedan članak otpada tek par centi od pretplate na software.

Algoritmi, doduše, pišu suhoparno. Njihova proza zvuči kao da ju je, u napadu kosmičke dosade, sročila teta iz GPS navigatora. No, od računara niko ne očekuje da osvoje srca čitatelja. Bitno je prenijeti informaciju. Zanimljivo, ovakav fabrički pristup novinarstvu već dominira diljem masovnih medija. Čini se, čovjek je ovdje odavno izgubio bitku.

Ali ima nade. Naravno, ne za autore od krvi i mesa – već za kompjutere nezgrapna stila. Sve su oči uprte u software u izradi (Harvard & MIT) što će biti u stanju pročitati i redigirati novinarska štiva, dakle, u program koji bi prepoznao suhoparnost automatskih članaka i odgovornog kompjutera zamolio da prepravi tekst. I sve to u nekoliko sekundi.

Krenu li se mašine natjecati u novinarstvu, izvjesno da će Pulicerova nagrada jednog lijepog dana pripasti njima. Cijeli spisateljski esnaf okrenut će se tumbe, ako algoritam zamijeni autora, čitatelja i kritičara. Hm:

Poštovane dame i gospodo, nagradu za najbolji roman na području BiH, Srbije, Hrvatske i Crne Gore ove godine pripada aplikaciji Traumaklick iz Tešnja. U obrazloženju žirija (superkompjuteri Faletići, Jagodina, Krško i Budva) stoji kako dosad niko nije tako precizno (na 1 000 000 000 stranica) i brzo (10 sekundi) opisao stradanja u prošlom ratu.

Logično bi bilo pitati gdje smo mi u svemu tome?

Ne znam, ja sam svoje rekao.

Nego, hoće li neko sa mnom na kafu?