Šuti i trpi: Uzbunjivačima kazna umjesto nagrade

Od prvog januara 2014., otkada je stupio na snagu Zakon o zaštiti lica koja prijavljuju korupciju u institucijama Bosne i Hercegovine, samo sedam osoba je prijavilo ovakve slučajeve što je, u poređenju sa evropskim praksama, i dalje mala brojka. Pravosuđe, birokratija, društveno nerazumijevanje i stigmatizacija samo su neki razlozi zašto su bh. institucije još uvijek slijepe i gluve na probleme prijavitelja korupcije.

Onog trenutka kada prijavite problem – i sami postanete problem. Umjesto da bude nagrađena što je prijavila korupciju, Višnja Marilović, bivša uposlenica sarajevskog javnog preduzeća ‘Centar Skenderija’, dobila je otkaz. Već četiri godine nije u mogućnosti da se vrati na posao jer je prijavila korupciju direktora Suada Džinde u iznosu od tri miliona maraka (više od 1,5 miliona eura).

Nadležno tužilaštvo sporo vodi proces. Prvostepena presuda je donesena, ali zbog konstantnog ulaganja žalbi Marilović će, vjerovatno, na konačnu presudu čekati još nekoliko godina.

“Pošto sam bila zaposlenik u finansijskom sektoru, imala sam pristup svoj dokumentaciji. U pitanju su fiktivne fakture, utaja poreza, plaćanje računa koji ne pripadaju ‘Centru Skenderija’, dakle jedna brutalna krađa javne imovine”, navodi Marilović.

I pored toga što je bila sindikalna povjerenica, sindikat Višnji Marilović nije pružio pomoć. Da li bi ponovo učinila isto?

“Sa ove tačke gledišta – da. Ali, u momentu kada preživljavate trenutke da ste bez posla, da se vaša djeca ne mogu sigurno kretati već da u školu idu pod policijskom zaštitom, te da vam svi okrenu leđa… Nije lako”, ističe Marilović.

Zlatan Velagić, zamjenik direktora ‘Tuzla kvarc d.o.o.’ prijavio je korupciju sa koncesijama u Ministarstvu industrije, energetike i rudarstva Tuzlanskog kantona. Kako navodi, koruptivno ponašanje pomoćnika ministra Bahira Imamovića bilo je prisutno još 2011., a nastavljeno od 2013., pa sve do trenutka kada je ove godine prijavljeno nadležnim organima. Imamović je uhapšen tek u maju tekuće godine.

“Mi smo koruptivno ponašanje gospodina Imamovića prijavljivali njegovim šefovima još 2012. i 2013. godine, ali nije bilo reakcije. Nastavili smo sa prijavljivanjem, žalili smo se na njegovo ponašanje i premijeru Kantona i ministru industrije, energetike i rudarstvam, te tražili da se on zamijeni u toj procesudi jer smo vidjeli da s njim ne možemo završiti posao na transparentan i pošten način. Međutim, ni tada nije bilo nikakvih reakcija”, kaže Velagić.

Hrabrost donosi i negativne posljedice.

“Meni su zatvorena vrata u svim institucijama Tuzlanskog kantona. Više ne mogu da komuniciram ni sa ministrom, ni sa kantonalnom Vladom, niti sa bilo kojim državnim službenikom. Rečeno mi je da se ne pojavljujem, već da šaljem advokata ili drugog predstavnika kada je u pitanju ‘Tuzla kvarc’. Još uvijek radim u ‘Tuzla kvarcu’ i vjerujem da to neće biti još dugo, jer firma ne radi od februara. Zbog odmazde kantonalne Vlade i drugih institucija Tuzlanskog kantona, firma još uvijek ne može da dobije dozvolu za rad”, tvrdi Zlatan Velagić.

Uprkos nedaćama, Velagić ističe da bi ponovo prijavio korupciju.

“Moram priznati, ranije sam bio u dilemi. U dilemu su me dovele kolege koje su isto tako u problemima. I oni izdvajaju iz svog poslovanja desetine i stotine hiljada maraka za razne saglasnosti, dozvole i koncesione ugovore, dakle – pristaju da plaćaju korupcijsku šemu i to onda ide u nedogled”, iskreno će Velagić.

Danko Bogdanović je službenik Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine. Prijavio je veliku korupcijsku aferu u Upravi, pojašnjava Bojan Bajić, koordinator Savjetodavnog centra za zaštitu uzbunjivača pri Centru za odgovornu demokratiju (COD) ‘Luna’.

“Pokrenute su tužilačke akcije ‘Pandora’ i ‘Master’. Pedeset ljudi je uhapšeno. Nakon tri mjeseca oni su pušteni iz pritvora i vraćeni na rukovodeće pozicije, dok je prijavitelj korupcije dobio otkaz i dvije godine bio bez posla. Svi su ispaštali – njegova djeca i porodica”, navodi Bajić.

Pored manjka pravne zaštite, prijavitelji korupcije suočavaju se i sa društvenom stigmom. Ipak, pravda je spora, ali dostižna.

Pravni mehanizmi propisani Zakonom o zaštiti uzbunjivača omogućili su Danku Bogdanoviću povratak na radno mjesto.

“On je opet šef carinske ispostave u Brčko distriktu, prima platu i situacija je mnogo bolja. Naravno, još uvijek ga neki ignorišu, ali to nije bitno jer je on nakon povratka na posao razotkrio još jednu korupcijsku aferu i već je uštedio novih 200.000 maraka Upravi za indirektno oporezivanje, odnosno državi, i samim tim – njegova plata je već pokrivena za narednih deset godina. Jedan odgovoran službenik može da čini mnogo dobra Bosni i Hercegovini, a u ovom trenutku nemamo sistem na strani prijavitelja korupcije”, kaže Bojan Bajić.

Od donošenja Zakona o zaštiti uzbunjivača početkom 2014. godine, Agenciji za borbu protiv korupcije javilo se sedam lica. Dvije osobe su dobile zaštićeni status, dok je samo jedna došla do kraja i vratila se na posao – a to je upravo slučaj Danka Bogdanovića.

Odgovor na pitanje zašto se mali broj ljudi u Bosni i Hercegovini usuđuje prijaviti korupciju je zato što ne vide rezultate tih prijava na osnovu prethodnih postupaka, ali i zbog toga što još uvijek nije omogućena adekvatna zaštita onima koji korupciju prijavljuju.

“Još uvijek zakonski okvir nije potpun. Imamo samo na državnom nivou zaštitu onih koji su zaposleni u institucijama Bosne i Hercegovine, ali i taj zakon ne obuhvata veliki broj lica, odnosno njihovu potencijalnu zaštitu, a da ne govorimo o tome da na drugim nivoima još uvijek nemamo zakone”, kaže za RSE Ivana Korajlić, portparolka Transparency Internationala BiH.

Jedno od rješenja je i uskladiti zakonski okvir na svim razinama vlasti i to bez pretjerano komplikovanih procedura.

“I sada, kada je usvojen Zakon, imamo situaciju da najprije korupciju trebate prijaviti nadređenom koji čak može biti i umiješan u taj slučaj, pa onda ako ta osoba ništa ne uradi tek tada idete na druge instance, pa dok dobijete status zviždača prođe određeni vremenski period i ostavlja se period da se na vas i dalje vrše pritisci, da trpite posljedice i slično. Znači, moraju se pojednostaviti te procedure”, navodi Korajlić.

Konačno, treba uticati na svijest bh. društva da je svaku korupciju, odnosno bilo kakav oblik nepravde, nužnom što ranije prijaviti.

“Činjenica je da vlasti u Bosni i Hercegovini na svim nivoima odgajaju ljude na način da se svi oni koji ukazuju na konkretne slučajeve korupcije proglašavaju državnim neprijateljima i time se dodatno stvara ta ‘kultura ćutanja’ ili ‘netalasanja’. Veliki broj ljudi ni ne zna koje mehanizme imaju na raspolaganju, koja su im prava, te kako da se žale na odluke određenih institucija. Naravno, sve o tome treba edukovati mlade i populaciju generalno, te im pokazati na primjerima da se nešto može uraditi i da, ako prijave korupciju, to može dovesti do toga da određeni slučaj bude procesuiran i slično”, zaključuje Ivana Korajlić.