SDP traži sebe

Nadmetanje za predsjednika Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine – kojeg prvi put bira svo partijsko članstvo – ulazi u završnicu. Za 20. septembar zakazan je prvi krug glasanja. Ne bude li apsolutnog pobjednika, koji mora imati natpolovičnu većinu glasova, slijedi drugi krug za sedam dana u kojem će se boriti dvojica najuspješnijih.

U ponedjeljak uveče petorica pretendenata bili su gosti vrlo gledane emisije Pošteno  Federalne televizije. Zahtjevno je predizborno odmjeravanje kandidata za čelništvo SDP-a. Pojavljuju se zajedno pred mirkofonima i tv kamerama, pred članovima, građanima i najširom bh. javnosti s težnjom da ih uvjere u valjanost svoje kandidature.

Jedna emisija od sedamdesetak minuta – sa pet sagovornika i urednicom i voditeljicom Duškom Jurišić koja opredjeljuje teme rasprave – nije dovoljno za vrednovanje petorke koja želi liderstvo u partiji što je prije pet godina bila najjača bh. politička stranka.

U predizborno natjecanja Nermin Nikšić je ušao sa 6.713 potpisa članova SDP-a koji su podržali njegovu kandidaturu, Jasmin Imamović sa 2.840, Miro Lazović 2424, Svetozar Pudarić 1777 i Emir Đikić sa 1460 potpisa. To može a i ne mora biti indikativno za krajnji ishod.

Uz svakog od natjecatelja idu neke prednosti a i neke otežavajuće okolnosti. Četvorica su dugo na bh. političkoj sceni, novi je samo Emir Đikić, koji je posljednih godina istaknuto prisutan u javnosti zahvaljujući volonterskom angažmanu u civilnom sektoru, kao prvi čovjek Transparency Internacionala BiH.

Pudarić, Nikšić i Imamović su obavljali bitne funkcije u vrhu SDP-a u vrijeme vladavine Zlatka Lagumdžije. Lazović se ranije razišao s Lagumdžijom i postao prvi predsjednik Socijaldemokratske unije, pa zatim Unije socijaldemoktrata koja se u međuvremenu «utopila» u SDP.

Nikšić i Lagumdžija su dugo virili ispod Lagumdžijinog šinjela i to jeste hendikep. Prednost Nikšića je što je sada predsjednik SDP-a. To ga čini nominalnim predvodnikom promjena koje bi trebalo da znače razlaz s Lagumdžijinim vremenom.

Pudarić je krajanje lojalan vojnik partije, a njegova prednost je moralna neupitnost i kontakt s članstvom «na terenu» i s građanima. Imamović je, kao i dobar dio tuzlanskog dijela SDP-a, bio neformalna opozicija donedavnom faktičkom vođstvu SDP-a. Imamović godinama dobija povjerenje u opštini Tuzla kao načelnik, a ako se obistini da su tamo svi esdepeovci uz njega, onda bi njegove šanse mogle biti i veće nego to pokazuju potpisi za kandidaturu. Tuzlanski kraj je i brojčano izuzetno jako uporište SDP-a.

Uz distanciranje od Lagumdžije, Lazoviću je prednost izuzetno političko iskustvo koje ima i bh. državni i međunarodni okvir. Jedini novi, svježi lik među pretendentima na mjesto predsjednika SDP-a je Emir Đikić. Ima najmanje potpisa za kandidaturu ali vrijedno je u međuvremenu radio «na terenu». On bi moga imati uporište među mlađima u SDP-u, onim kojima je dosta «poznatih faca» i koji žele i personalno razlaz s partijskom prošlošću.

U razmatranju šta učiniti sa SDP-om, dva su osnovna pristupa. Jedni su prvenstveno za okretanje sebi, oslanjanje na viđenja iz partijske baze, omasovljenje i izgradnju partije, u prvo vrijeme, kao snažne opozicije i lidera na ljevici – Đikić, Imamović, pa i Pudarić.

Nikšić i Lazović, s druge strane, su za to da se SDP što prije osposobi za pobjedu na izborima, već na lokalnim nadmetanjima naredne jeseni. Prva trojica su protiv koalicije sa SDA i drugim nacionalnim strankama, a druga dvojica ukazuju da se mora poštivati bh. politička realanost. Lazović i Nikšić naglašavaju odgovornost SDP-a za stanje i budućnost bh. države.

Debata u emisiji Pošteno nije se bavila prošlošću SDP-a, od čega su posebno bježali Nikšić i Pudarić, zagovarajući isključivo okretanje budućnosti. Ali bez analitičkog i beskompromisnog nadnošenja nad uzroke sunovarata SDP-a, nema njegove političke rehabilitacije. Đikić je pokušao da ukaže na pogubnost «kafanskih dogovora» pet-šest ljudi iz vrha SDP-a, koji su odlučivali o ponašanju partije prema aktuelnim pitanjima i u vlasti. Imamović je nastojao da dokaže političku nevinost u svemu tome, jer nije blizu onih što odlučuju.

Bosni i Hercegovini potreban je jak, demokratičan, moralno rehabilitovan, ideološki i programski određen SDP,  kao predvodnik ljevice i građanske ideje. Stanje u kojem su bh. država i društvo poručuje da se to prestrojavanje mora obavljati u hodu   

Razlozi za pad SDP-a traženi su i u tome što se partijska nomenklatura smjestila u vrhove vlasti na sva tri nivoa i tako «zanemarila partiju u korist države», što tvrdi Nikšić. Time se želi izbjeći očiglednost da je izborna pobjeda iskorištena da se, prije svega, nagrade «zaslužni» članovi partije.

Dubiozna je i tvrdnja da je SDP izgubio jer je bio sa SDA u vlasti. Nije problem to koaliranje po sebi i ideološke razlike između dviju stranka, već što su se kadrovi SDP-a u vlasti ponašali slično kao SDA. A vlast u BiH od 1990. na ovamo osnovana je, uz ostalo, na klijentelizmu, korupcionaštvu i nepotizmu.

Neki ključni kadrovi SDP našli su se pod sumnjom po sve te tri osnove. Tu je, dakako, i ovladavanje policijom, pravosuđem i medijima. Ovo je segment u kojem bi i Đikić mogao imati prednost s obzirom na spoznaje iz TI-a.

Na ideološkom planu kandidati su naglašavali antifašizam, oslonac na radničku klasu i socijalnu pravdu. Lazović ukazuje, u vezi s tim, da se mora biti svjestan realnosti, s obzirom na dominaciju neoliberalizma i uticaj međunarodnih autoriteta u BiH po toj osnovi. Može se i tu učiniti nešto, ali SDP bi mora imati jako glasačko zaleđe da bi izborio socijalni boljitak za osiromašenu i marginalizovanu većinu građana.

Načinom izbora predsjednika SDP-a počeo je proces unutarpartijskog samopropitivanja i demokratizacije što je od značaja za ukupan politički ambijent u zemlji. SDP traži sebe. Sa stanovišta interesa građane i države Bosne i Hercegovine – potreban je jak, demokratičan, moralno rehabilitovan, ideološki i programski određen SDP,  kao predvodnik ljevice i građanske ideje. Stanje u kojem su bh. država i društvo poručuje da se to prestrojavanje mora obavljati u hodu.