Wolfgang pronašao oca Ibrahima u selu Kišmetovići kod Bužima

Život često piše čudesne priče, koje nas ostavljaju bez daha. Najteže su one ljubavne, a najradosnije porodične, koje govore o snovima ostvarenim nakon godina bola i tuge.

Jedna takva priča dolazi nam ovih dana iz krajiškog grada Bužima, a govori o sinu i ocu koji su jedan drugoga pronašli nakon 50 godina razdvojenosti, donosi priču Al Jazeera Balkans.

Ibrahim Kišmetović (76) iz sela Kišmetovići kod Bužima nedavno je upoznao sina Wolfganga, koji živi i radi u Beču. Ta spoznaja natjerala je starom Krajišniku suze radosnice na oči, a javnosti otkrila jednu drugu stranu krajiških auslendera, koji su iz bivše Jugoslavije odlazili na posao u susjedne zemlje Austriju i Njemačku.

Ibrahimova priča je poput one sa malih ekrana, iz remek djela holivudskih majstora filmske čarolije. Ona govori o surovosti života tipičnog krajiškog čovjeka i problemima s kojima se suočavao potkraj šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Ibrahima je lokalna firma čiji uposlenik je bio poslala na rad u austrijski grad Linz. Tu je upoznao Austrijanku po imenu Marianne Maresch, s kojom je počeo kraću vezu, iz koje se izrodilo nešto o čemu nije mogao niti sanjati.

Neispunjena majčina želja

“Na rad u Austriju otišao sam 1967. godine i tu sam upoznao jednu djevojku, s kojom sam se zabavljao dva mjeseca. Međutim, ubrzo sam završio posao i vratio se kući, u Bužim, da bi mi poslije godinu dana na adresu stiglo pismo u kojem me ona obavještava da je rodila sina i da joj trebam poslati neku fotografiju. Pošto sam ja već imao sina od dvije godine i suprugu, uništio sam pismo, a ona se više nikada nije javljala. Nisam ni vjerovao u to, mislio sam da laže. A, onda sam ostao zatečen kada mi se javio čovjek srednjih godina preko Facebooka i pitao me da li sam radio tih godina u Austriji i poznavao ženu po imenu Marianne”, priča Ibrahim, još uvijek pod snažnim dojmovima nove spoznaje.

Onaj dio kojeg se Ibrahim pomalo stidio da nam ispriča kazao nam je njegov rođak Samir Kišmetović. Ovaj Bužimljanin se mnogo sviđao ne samo Marianne, već i njenoj majci, koja je po svaku cijenu željela da joj bude zet, te je odvela Ibrahima u grad i kupila mu odijelo i lijepo ga spremila, ne bi li se svidioo njenom suprugu.

Međutim, stari Austrijanac nije simpatizirao Jugoslavene i užasnuo se i na samu pomisao da mu jedan takav bude zet. Ibrahimu je to dobro došlo kao pravi izgovor kako bi se izvukao iz neugodne situacije i vratio se kući, svojoj ženi i sinu, a Austrijanku odlučio zaboraviti za sva vremena. Sudbina je ipak htjela da sina, u kojeg je sumnjao da postoji, otkrije nakon 50 godina, i to zahvaljujući društvenim mrežama.

“Jednog dana otvorio sam ovu kutiju [mobilni smart telefon] i ugledao neko pismo [poruku] da mi je došlo. Kad sam otvorio, ugledao sam pitanje u kojem je pisalo: ‘Jesi li ti radio 1967. godine u Austriji?’, i slika njegova. Kada sam pokazao ženi, ona mi je rekla: ‘Pa to ti je sin!’ Čim je vidjela kako izgleda, nije imala dileme. Odem kod komšije preko puta i zovnemo ga, a on nam se javi i kaže da sačekamo dvadesetak minuta, da dovede prevodioca. Zatim je došla njegova djevojka, koja je iz Hrvatske, i prevodila nam. Pričali smo dugo, ali on ne poznaje ništa u Linzu, jer mu se majka udala kada je imao pet godina i odvela ga sa sobom u Beč. Na kraju mi je rekao da će doći u Bosnu, ali sutradan se opet javio i kazao da ipak neće doći sve dok ja prvo ne dođem u Beč, da uradimo DNK analizu. Otišao sam, uradio analizu i platio. Koštalo me 380 eura, te nakon jednog dana, dobili rezultate, koji su potvrdili da sam njegov otac. Zagrlio me, izljubio i ostao sam nekoliko dana kod njega. Bilo je svega – i suza, i radosti, nakon što smo otkrili jedan drugog i to potvrdili DNK analizom”, priča Ibrahim i dodaje kako su tada kanule prve suze radosnice, a emocije proradile i osjećaji se izmiješali.

Pored toga što je Wolfgang odrastao bez oca, majka mu nikada nije ni ispričala, niti otkrila ko mu je, ustvari, otac. Ta istina za njega bi zauvijek ostala obavijena velom tajne i misterije da nije bilo majčinog brata, koji mu je otkrio njegov pravi identitet. Kada je imao 13 godina Wolfganga je ujak stavio pred sebe i kazao mu ko je, šta je i čiji je. Tako je mladi Austrijanac saznao da mu je otac Bošnjak i da živi negdje na području općine Bosanska Krupa te da se zove Ibrahim Kišmetović.

Bečlija Wolfgang dolazi u Bosnu

Sad, kada je imao puno ime i prezime, Wolfgang se mogao upustiti u dublje istraživanje bošnjačkih korijena. Tragao je danima i mjesecima za svojim ocem, a njegova supruga, koja je iz Hrvatske, u tome mu je nesebično pomagala. Uprkos velikoj želji i ogromnom trudu, Wolfgang možda nikada ne bi pronašao oca da on nije, sasvim slučajno, na nagovor sinova, otvorio profil na popularnoj društvenoj mreži Facebook i tako se spojio sa svojim ocem nakon 50 godina.

“Tragao sam za ocem, želeći da ga upoznam, i radostan sam, jer sam to konačno ostvario nakon toliko godina. Planiram doći u Bosnu i Hercegovinu, da upoznam njegov rodni kraj i mjesto gdje je odrastao. Također, želim se upoznati s njegovim sinovima Enverom i Elvisom, koji žive u Austriji, u gradu Feldkirch. Ovo je za mene vrlo važan trenutak u životu i sretan sam zbog toga”, kaže Wolfgang.

Marianne je umrla prije desetak godina, od šećerne bolesti. Ibrahim je od nje stariji nekoliko godina, ali se ipak “drži”. Tako je sudbina htjela da se Ibrahim upozna sa sinom za kojeg nije ni znao da postoji.