U Federaciji loše, u RS još lošije

Vječita je dilema da li je bolja vlast istomišljenika ili mješavina različitih političkih mirisa koje nazivamo savezima ili koalicijama. Prva varijanta daje slobodu vlasti da slijedi samo svoje vizije; druga podrazumijeva kompromisno usaglašavanje, u kojem se niko ne može ponašati apsolutistički, čak i kad je u koalicionoj vreći najviše njegovih krpica, odnosno biračkih glasova.Ako ovu opštu dilemu testiramo na primjeru Bosne i Hercegovine, onda ostajemo bez odgovora. Zaključak je, zapravo, da bi najbolje bilo nešto treće, da nijedna od navedenih varijanti nije učinkovita. Na to navode iskustva iz deset posljednjih godina, u kojim smo tonuli sve dublje i dublje, i država i njeni sastavni dijelovi, iako su u vlasti isprobavana oba pomenuta recepta.

U Federaciji smo stalno imali koalicione vlade i mršave parlamentarne većine. U Republici Srpskoj je Dodik „bog“ već deset godina, koji je SNSD-u, samo reda radi, dodavao po par nevažnih strančica, e da bi sve to na papiru izgledalo nekako ozbiljnije, a ne apsolutistički kako je stvarno bilo.

U dva navrata, u posljednjoj deceniji, SDA je u FBiH postizala relativnu izbornu pobjedu, odnosno dobijala najveći procenat biračkih glasova. Jednom je to uspjelo SDP-u. No, i jedni i drugi bili su prinuđeni da prave široke koalicije, da uz sebe vežu još barem 3-4 partije kako bi mogli sačiniti entitetsku vladu.

„Ako neko i vjeruje opravdanjima federalnih talaca jalovih koalicija, onda Milorad Dodik nema pravo ni na mrvicu izlika. On je vladao poput faraona, kojem su se klanjali svi nivoi vlasti“

U toj situaciji, iako sa priznatim statusom savezničkog lidera, ni SDA ni SDP ipak nisu mogli provoditi obećanja koja su davali pred izbore. Bili su, zarad stvaranja koalicije, prinuđeni da čine razne ustupke koji su razvodnjavali njihove programe.

Sudbina takve vlasti dobro nam je poznata. Pomažući se, kao štakom, sa Silajdžićevom Strankom za BiH, SDA-ove vlade u dva navrata su češće bile blokirane no što su stvarno radile. Više se, silom prilika, odnosno međusobnih stranačkih razlika, razmišljalo o odnosima unutar koalicije nego o zadacima koje je ona imala u vršenju vlasti. Pri tome su, pred javnošću, takvu situaciju i jedni i drugi koristili za stvaranje lepeze opravdanja zbog kojih, kobajagi, ne mogu da realizuju ono što su obećavali.

I događaji kojim svjedočimo na istom su tragu. Federalna vlada i parlamentarna većina suštinski ne postoje, iako je neradno ljeto pomoglo da se to odveć ne primjećuje. No, stiže jesen i stiže spoznaja da se konačno mora znati ko čini federalnu koaliciju, kako bi ona konačno krenula ozbiljno da radi.

No, dug je put do toga. U ovom času nema nimalo uslova za uvjerljivu prognozu ishoda dva oprečna procesa koje vode i zagovaraju stubovi buduće koalicione vlasti: SDA i HDZ. Oni su potpuno nesuglasni oko ključnog pitanja: Da li u parlamentarnu većinu uvoditi Radončićev SBB?

„I naredne izbore dočekaćemo sa zaključkom da su, kao prethodne, i period 2014-2018. pojeli skakavci“

SDA ga ne želi, s mukom pokušavajući da posao završi sa 3-4 sićušne stranke. A iz Čovićevog tabora poručuju, bez imalo uvijanja, da bi se stabilnost federalne vlasti mogla postići samo sa Radončićem. Uglavnom, prihvatam okladu sa svakim ko misli da će tome jednom doći kraj. I naredne izbore dočekaćemo sa zaključkom da su, kao prethodne, i period 2014-2018. pojeli skakavci!

Ako neko i vjeruje opravdanjima federalnih talaca jalovih koalicija, onda Milorad Dodik nema pravo ni na mrvicu izlika. On je vladao poput faraona, kojem su se klanjali svi nivoi vlasti. I danas, premda znatno manje, on dominira: predsjednik je entiteta, njegova stranka ima parlamentarnu većinu i vladu sačinjenih od njenih ljudi. On još uvijek može da radi kako hoće, a da političkim rivalima ne mora nazvati ni: Dobar dan!

Osim političke premoći, Dodik je, na početku političkog totalitarizma u koji se njegova vlast pretvorila, imao i novac (uglavnom poklonjen iz Srbije, kroz privatizaciju Telecoma RS), kao alat kojim može RS da oblikuje u skladu sa svojim zamislima. Uspio je, međutim, samo jedno: da usreći sebe i odabrane pripadnike svoga klana. Građani RS dobili su – šipak!

Tako je to uvijek i svugdje gdje vlast čine istomišljenici, odnosno jednopartijske kolege. Svi se brzo osile i zaborave na obećanja, pogotovo na neke ozbiljne programe, ako su ih ikad i imali. Dodikovu eru u RS po tome bi trebalo uvrstiti u svjetske udžbenike vlasti koja je mogla sve, a nije učinila ništa.

Jedno ne valja (u Federaciji), drugo je još lošije (u RS). Krivica za ovakav zaključak nije na analitičaru. Ona svakako pada na pleća političara koji se ne snalaze ni u jednoj varijanti. Stoga ne treba biti bolesni sumnjičavac pa dodatno zaključiti, poznavajući te ljude i njihove stranke, da bi oni i na nekom trećem putu najvjerovatnije zalutali na stazu na kojoj njih osobno i kolektivno čeka nešto dobro, a njihove građane, a šta drugo – ponovljena spoznaja da su krenuli za pogrešnim ljudima!