Čolić: Sarajlija sam i navijam za Želju, to se nikad neće promijeniti

Zdravko Čolić 16. oktobra će u Splitu održati koncert “Vatra i barut”, a tim povodom dao je veliki intervju za Večernji list. U intervjuu se dotakao mnogih detalja iz privatnog života.

Svojevremeno je imao priliku da karijeru nastavi u Njemačkoj, međutim nije otišao jer još uvijek nije završio fakultet.

“Nije mi krivo. Završio sam fakultet, na radost mojih roditelja i mene samog, i ovdje sam napravio dobru karijeru. Sjećam se, kada sam odbranio diplomski, okupilo se društvo, čestitari s poklonima u rukama. Neko je donio cvijeće, neko viski, neko bombonijeru, a pokojni Davorin Popović iz Indexa donio mi je štrucu hljeba, zamotanu u celofan, s ružom i rekao mi: “Evo, svoj si čovjek, imaš hljeb u rukama”. Jer glas te može izdati, ali diploma je ipak neka sigurnost u životu.”

Ali glas vas nije izdao, bili ste jedna od najvećih zvijezda bivše Jugoslavije i miljenik publike, posebno ženske. Kako je bilo živjeti pod opsadom obožavateljica?

“Istina je. Živio sam na Grbavici, u Zagrebačkoj ulici broj 31, s roditeljima i bratom u dvoiposobnom stanu. Tad nije bilo nikakvih skrivanja. Bilo je vrlo prometno. Kad su dolazile ekskurzije u Sarajevo, išli su vidjeti gdje Čola stanuje. Morali smo farbati zidove jer su mi ostavljale poruke… Bilo je svakakvih slučajeva. Jednom, neko zvoni na vrata, mama je otvorila. Došla jedna Makedonka, korpulentna, u bijeloj vjenčanici, a s njom kum u odijelu. “Nije on još za ženidbu”, zaprepastila se majka (smijeh!). Ma svakakvih je gluposti bilo.

Jeste mogli normalno izaći na kavu, naći se s društvom na Baščaršiji?

“Ma naravno da jesam. U Sarajevu je bilo više-manje normalno, ali na turnejama i na koncertima nisi mogao poslije svirke slobodno u grad. Koncerti su bili u malim mjestima, u domovima kulture, kinima. Tek krajem 70-ih krenuo sam u “Putujući zemljotres” s Lokicama. Ali u tim malim mjestima trebalo se tajnim ulazima probijati do hotelske sobe. Jednom u Bitoli, jedna se cura maskirala u sobaricu, upala mi u sobu i onda pala u nesvijest na mene. U Vodicama sam spavao kada mi je odjednom gola žena ušla u sobu. Da se prestraviš…”

Kakav vam je bio ljubavni život u to vrijeme? Nije se znalo za vaše djevojke. Jeste li se zaljubljivali?

“Imao sam ja tri velike ljubavi i veze u životu. Jedna je trajala četiri, druga sedam godina, a sa Sandrom sam prije braka isto dugo hodao. Nisam tip koji privatnost voli iznositi van. Privatno je privatno. Nastojim to sačuvati iako se bavim javnim poslom. Nemam ništa protiv ako nas neko “uhvati” i slika negdje na putu ili kako pijemo kafu. Neću se naljutiti ni razbiti fotoaparat, pogotovo zato što cijenim novinare. Ali, da se sad dogovaram: bit ću tu pa ti me kao uhvati i slikaj za naslovnicu?! Možda to nekad i treba, ali još ne! Treba čuvati privatnost, posebno zbog djece, kćeri odrastaju, ne bi valjalo da dobiju neke komplekse.”

Kako su vašu ženidbu primile vaše obožavateljice?

“Sandra je imala jednu neugodnost. U Beogradu, na Banovu brdu, jedna obožavateljica napala ju je nožem. Sandra se izmakla, ali čak ju je malo zakačila po licu. Srećom, nije bilo posljedica. Ništa drugo neugodno nije se dogodilo.”

Osim što farbate kosu, jeste li se podvrgnuli nekom zahvatu za pomlađivanje?

“Samo dobrom vinu. Šta bih ja mogao na sebi raditi?! Ja sam Bosanac! Još da neko nešto pomisli?! Šalim se. Životna energija je najbitnija. Čovjek, dok je zdrav, može sve. Pozitivna energija ono je što te nosi i to nema veze s godinama. Imam 64 i nosi me taj adrenalin i bosanski inat.”

Koliko ste često u Bosni?

“Često odem u Sarajevo. Imam tamo puno prijatelja, no puno nas ima koji smo raseljeni po svijetu.”

Zamjeraju li vam što ste se odselili u Beograd i niste u Sarajevu bili za vrijeme rata?

“Otišao sam 1984., prenio sam mjesto boravka u Domžale i osnovao diskografsku kuću Kamarad s Bregovićem. Izdali smo tamo dva albuma, među njima i “Ti su mi u krvi”. Onda sam izašao iz posla i bavio se malom privredom. Bio sam u Zagrebu pa u Splitu.”

Šta ste radili?

“Bili smo u domeni PTT programa. Radili smo za pošte u Zagrebu, Velikoj Gorici… Za Slovence smo isto radili. To su bile neke kutije, neki pribor i tako.”

Zašto ste napustili muziku?

“Dođe do zasićenja, čovjek se poželi malo odmoriti od posla kojim se bavi. To mi se dogodilo poslije američke turneje s albumom “Ti si mi u krvi”. Preko zadruge Dalma ušli smo u neke poslovne aranžmane. Napravili smo pogone u Brštanovu i Dugobabama, u selu Ive Sanadera. Ali iz Sarajeva sam izašao prije nego što je taj nesretni rat počeo, a mjesto boravka bilo mi je u Hrvatskoj do kraja 90-ih. Bio sam prijavljen u Jastrebarskom, Kolodvorska 3. Ja sam pravi regionalni aktivist.”

Gdje se osjećate kao doma?

“Ja se kao domaći izvođač, a ne strani, tako osjećam na cijelom teritoriju bivše Jugoslavije i šire. Tu ubrajam i Albaniju, Bugarsku, ljudi znaju sve moje pjesme. Svuda se osjećam kao kod kuće.”

Kada vas pitaju odakle ste, šta kažete?

“Sarajlija! To je moj grad, to se ne može promijeniti.”

Za koga navijate?

“Željo, to se zna. Ali volim Hajduk i Crvenu zvezdu premda sam kao dečkić morao navijati za Partizan jer mi je otac bio policajac…”

Idete li još na utakmice?

“Nekad sam išao s Davorinom Popovićem, Bregom.. Sad odem kada je neka važnija utakmica.”

Jeste li jugonostalgičar?

“Ne u političkom smislu, neka svi imaju svoje države, ali lijepo bi bilo da imamo bliže veze u trgovini, ekonomiji, sportu… Volio bih da postoji nogometna regionalna liga. U početku bi tu bilo i ludila, ali ljudi bi se navikli i s boljim osiguranjem i policijom na koncu bismo gledali odlične utakmice između velikih klubova.”