Mujkić za Fokus: Za vlastodršce iseljavanje ljudi je spajanje ugodnog s korisnim

Profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Asim Mujkić kazao je u intervjuu za Fokus.ba da je iseljavanje stanovništva BiH krajnja faza ostvarenja sna o čistoj etničkoj državi, kada se počinje s čišćenjem od suvišnih pripadnika svog naroda.

“Režimu masovni odlasci njegovih građana odgovaraju jer se topi kritična masa budućih eventualnih nezadovoljnika, smanjuje se broj ljudi na birou koji ih podsjeća na neuspjeh, a uvijek je zgodno zbog svega toga optužiti one druge, pa se tako spaja ugodno s korisnim za vlastodršce”, naveo je Mujkić.

Za naš portal Mujkić je govorio i o političkim i ekonomskim prilikama u BiH, nacionalizmu, korupciji, a kritikovao je političke elite u BiH te pristup SAD-a i EU prema našoj zemlji. Osvnruo se i na položaj i potencijal mladih u BiH, te govorio o dugoročnom rješenju za BiH.

Pojedini zvaničnici u BiH najavljuju blokade institucija ukoliko određene izmjene zakona ne budu išle kako su tražili. U međuvremenu, u FBiH parlament i vlada skoro da uopće ne zasjedaju, dok je RS prezadužena, pa čak su i robne rezerve u tom entitetu otišle u stečaj. Kako gledate na trenutnu političku i ekonomsku situaciju u zemlji?

Dakle, politički zvaničnici rade ono što najbolje umiju, znači blokiraju, opstruiraju, ne zasijedaju i ne vijećaju, ubiru porez a manjak nadoknađuju zaduživanjem. Oni to rade zato što ne moraju da rade drukčije. Nerad nadoknađuju stalnim zapaljivim izjavama, prijetnjom konfliktom, takmiče se u radikalnosti svojih stavova koji daju privid njihovog angažmana i gorljive borbe za zaštitu vitalnih nacionalnih interesa svog naroda, koji se čudno poklapa s njihovim posjedom.

Etnokratske institucije i procedure uvijek dovode do mnoštva pobjednika izbora tako da ta usitnjenost istovremeno usitnjava i eventualnu odgovornost. Uvijek neka politička stranka može da kaže da ih opstruiraju oni drugi i da se istovremeno smatra i pozicijom i opozicijom. Oni nemaju straha zbog svog nerada, niko u ovoj zemlji ih ne može pozvati na odgovornost, odnosno nema te snage u zemlji koja bi ih eventualno strašila, izuzev povremenih pritisaka iz Europe.

Često se kaže da će nakon izbora sve biti drugačije. Da li će to zaista biti tako ili ćemo imati zastoje kao i u proteklim godinama?

Ja samo mogu ponoviti svoj odgovor na prethodno pitanje, ako me pitate kako će biti poslije narednih izbora. Znači bit će upravo onako kako sam maločas rekao, možda za nijansu gore, jer radikalizam izjava i postupaka pojedinih lidera odavno je prešao prag pristojnosti. On samo može biti još radikalniji i oštriji.

Kako gledate na sveopštu situaciju u bh. društvu: diskriminaciju građana, iseljavanje stanovništva, porast korupcije…?

Cijeli sistem funkcionira na korupciji. Kao mlada kapitalistička demokratija BiH je u procesu izgradnje svoje vladajuće klase koja se regrutira iz onih slojeva koji su u prilici da raspolažu javnim dobrima i resursima ove zemlje, dakle iz slojeva političke, intelektualne, poslovne elite. Način sticanja posjeda, samim tim i realne moći i njegove odbrane je oproban odavno. On se odvija iza ideološkog paravana nacionalnog jedinstva i ugroženosti koju zahvaljujući ponajprije medijima, ali i školstvu ponavlja i s time se poistovjećuje obični narod.

Političke elite kroje svoje narode prema svojoj mjeri i interesima. Uz korupciju u jednom agresivnom etnonacionalističkom društvu kakvo je naše ide i diskriminacija jer je za njegovo funkcioniranje potrebno uspostaviti dominaciju jednog većinskog nasuprot drugim narodima. U tu svrhu svoje teritorije potrebno je nacionalizirati, a kad kažem nacija kažem njezina politička elita, jer samo je ona politički narod.

Ono što preostaje je narodni suvišak koji je najprije bio “na čekanju”, a sada polako odlazi u jednom smjeru iz ove zemlje. To je, već sam rekao, krajnja faza ostvarenja sna o svojoj čistoj etničkoj državi, kada počinjete s čišćenjem od suvišnih pripadnika svog naroda. Režimu masovni odlasci njegovih građana odgovaraju jer se topi kritična masa budućih eventualnih nezadovoljnika, smanjuje se broj ljudi na birou koji ih podsjeća na neuspjeh, a uvijek je zgodno zbog svega toga optužiti one druge, pa se tako spaja ugodno s korisnim za vlastodršce.

Kada razgovarate sa studentima, vidite li u njima pokretače promjena u bh. društvu?

Broj studenata je upolovljen. Mladi ljudi nestaju. Zadržavaju se oni koji se uključuju u podmlatke svojih elita i na sebe skreću pažnju radikalizmom svojih stavova. Međutim, pogriješio bih kada bih rekao kako među studentima nema briljantnih mladih ljudi koji su britki kritičari režima. To mi daje nadu. Sve dok postoji kritika dotle postoji nada i ja se nadam, s tim što mislim da isto onako kako je nacionalistička revolucija s početka devedesetih bila regionalna stvar, mislim da će i neka budući politički preokret biti regionalne prirode.

Na kraju, s destruktivnošću nacionalizma, šovinizma, rasizma suočava se danas naš cijeli kontinent. Morat ćemo se uvezivati s istomišljenicima preko granica, stvarati zajedničke fronte za promjenu i istinsku demokratizaciju. Velika sreća je u tome što vlastodržačke garniture obično misle da su tu na vrhu zauvijek.

Veličanje ratnih zločinaca i ratnohuškačka retorika sve više obuhvaća bh. društvo i postala je sastavni dio javnog prostora. Dugoročno gledano, šta će biti posljedice?

Nacionalizam po sebi je zločinačka ideologija. Nema dobrog nacionalizma, čak i onda kada nam se čini benignim on u sebi krije agresiju i mržnju koja vreba pogodnu priliku. Pogledajte Europu koja se zaklela onim “nikad više” kako opet tone u ekstremno nacionalističko ludilo. Dovoljna je samo jedna kriza kapitalizma da stvari krenu nagore, da Jevrejin ili musliman ili neki imigrant ili homoseksualac, dakle uvijek onaj slabiji i u manjini postanu ljuti neprijatelji koji vrebaju da unište naš način života.

Nacionalizam se uvijek iživljava nad onim marginalnim, slabim i nemoćnim, a snishodljiv je prema moćnim. Kada bismo prebrajali žrtve komunizma na jednoj i nacionalizma na drugoj strani jako bismo se iznenadili. Dovoljno je samo da pomenemo žrtve Prvog i Drugog Svjetskog rata, kao dva najveća nacionalistička rata pa da nacionalizam proglasimo za najgorim zlom savremene civilizacije.

Jesu li SAD i EU zakazale u BiH i kako gledate na rastući uticaj Rusije, Kine i Turske na ovim prostorima?

Naravno da su zakazali. U Bosni su odustali od civilizacijskih principa. Prihvatili su linijom manjeg otpora nacionalističku priču da je Bosna nešto posebno, pa su valjda prava i slobode ovdje posebna, polovična, upravo za poluljude.

Oklijevanje, neodlučnost na jednom naizgled beznačajnom mjestu kao što je Zapadni Balkan, dovela je do oklijevanja i neodlučnosti na drugim mjestima kao što je Ukrajina, imigrantska kriza i slično i otvorila je prostor ne samo za naše domaće nacionalističke đilkoše koji nam već četvrt stoljeća kroje sudbinu dok bezočno kradu i drže nas na začelju svega što je napredno i progresivno, već i za danas već cijelu jednu crnu internacionalu radikalnih nacionalista od Britanije, preko Holandije, Francuske, Italije i cijele Istočne Europe koji na najopasniji mogući način potkopavaju civilizacijske tekovine.

U tom otvorenom prostoru logično je da će neki drugi pokušati ušićariti, kao što su autoritarni režimi Rusije, Turske ili Kine.

Šta je po vama dugoročno rješenje da BiH postane država ravnopravnih građana sa stabilnom političkom situacijom i prosperitetnom ekonomijom?

Izvan ideje građanske države koja počiva na takvom institucionalnom aranžmanu koji neće počivati na zajedničkim vrijednostima, što je nacionalistička fantazija, već na zajedničkim institucijama unutar kojih će sve naše različitosti, kolektivne i individualne, moći neometano da se razvijaju ja ne vidim nijednu drugu smislenu ideju.

Ako neko u ovom što govorim vidi islamsku državu ili unitarizaciju onda je taj ili glup ili zlonamjeran. Ako nema građanske onda nam ostaje dalje nacionalističko konsolidiranje. Onog trenutka kada se nacionalističke elite ustabile u svojoj hegemonijskoj poziciji moći ćemo očekivati popuštanje i neku liberalizaciju, jer će se uspostaviti pravna država koja će najprije njima biti potrebna da zaštite svoje privilegije.

Pa i sovjetski režim je imao periode svoje liberalizacije. Za stabilizaciju je potrebna uspostava stabilne vladajuće klase koja će doći kada se završi proces klasnog raslojavanja koji još traje i uspostavi dovoljno širok jaz u bogatstvu koji će nižu klasu držati na dovoljnom odstojanju i pod kontrolom uz pomoć institucija prisile kao i ideoloških aparata kao što su mediji, crkva, obrazovanje i slično.