Ko ne skače mrzi Bosnu? Ajde…

Neke sportove diskriminiramo i tu nam nema pomoći. Reprezentacija Bosne i Hercegovine u sjedećoj odbojci trostruki je prvak svijeta. Ponavljamo – momci su do sada bili tri puta najbolji na dunjaluku: 2002, 2006. i 2014. I šta? Skoro pa ništa. Uporedite manje-više prosječne dočeke, kakve smo im priređivali, s neviđenim spektaklom koji je upriličen košarkaškim kadetima i sve će vam biti jasno.

Ovim se ne želi umanjiti povijesno dostignuće mladih bosanskohercegovačkih košarkaša. Naprotiv, to što su oni uradili prevazilazi granice običnog sporta, jer ti divni momci protiv sebe nisu imali samo suparnike nego i sopstvenu državu, jedan nasilu sklepani, korupcijom razjedeni nacionalistički mehanizam koji svaki uspjeh ubija u startu. Ali kada povodom nedavne fešte ispred Vječne vatre cjepidlačimo podsjećajući na odbojkaše, želimo ukazati na nešto drugo. Dobro bi bilo preispitivati sebe u svakom momentu. A pogotovo je važno preispitivati se u trenucima egzaltiranih trijumfa, koliko god da takvi trenuci bili rijetki i dragocjeni, piše Ozren Kebo za Graciju.

Ali sve nam se nekako čini da s ovakvim Bošnjacima Srbi i Hrvati nikada neće zavoljeti BiH, što je fakat šteta, jer da smo svi malo bolji, kao što nismo, u njoj bi se zaista imalo šta voljeti

A ako preispitamo slavljeničku noć i sve što joj je prethodilo, ne možemo a da ne uočimo jedan mističan detalj, onu stupidnu doskočicu koja kaže: “Ko ne skače mrzi Bosnu!” Potpisnik ovog teksta ne poznaje nikoga kome rečena dosjetka nije makar mučna, u krajnjem slučaju i ogavna. Baš zato ona vapi da bude raščlanjena, sa svim svojim značenjima, kontekstima i porukama.

Vjerovatno se slažemo da tim koji je osvojio zlatnu medalju zaslužuje svaku pohvalu. Esnafska stručnost i etička čistota Josipa Pandže fasciniraju. Onaj mali Džanan Musa elokventniji je od 90 posto političara i novinara. Njegoš Sikiraš pravi je dragulj, što bismo pojedinačno mogli reći i za kompletan ostatak tima. Ali, pošto znamo imena samo ovoj trojici, tu ćemo naglo završiti s nabrajanjem. Ionako je ovdje riječ o nečem drugom, o jednoj pikantnoj poruci koja para uši i kvari veselje svima koji ponekad vole da malo razmišljaju. O čemu nam taj prijeteći poklič govori? Da patriotizam, čiji god da bio, tavori na najnižim granama društvenog angažmana, rame uz rame s našim živopisnim nacionalizmima. Prvo što imamo upitati protagoniste tog pokliča je čemu riječ mržnja u jednoj čisto slavljeničkoj doskočici? Zar slavljenici ne bi trebalo da slave i raspiruju ljubav, umjesto što ovako perfidno prijete i pozivaju na homogenizaciju, taj nezaobilazni imperativ svakog nacionalizma? Osjetite li naredbodavni karakter i ekskomunikatorsku atmosferu svaki put kada razjarena masa počne da pocupkuje urlajući “Ko ne skače mrzi Bosnu!”?

Ova lakrdija, ako nas naš površni uvid u nogometna dešavanja ne vara, pojavila se tokom kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u fudbalu. A svoj je ružni vrhunac doživjela na televiziji, nakon što smo izborili učešće na istom. Tada su se, nakon utakmice u Slovačkoj, ili nekim sličnim povodom, u studiju Face TV-a sastali novinar Senad Hadžifejzović i ministar vanjskih poslova Zlatko Lagumdžija. I šta će biti, novinar je nakon nekoliko minuta nagovorio ministra da ustanu i zajedno poskoče vičući – pogađate već šta: “Ko ne skače, mrzi Bosnu!” Aferim, junaci. Ako je s novinarske strane i uspjeh natjerati ministra da skakuta pred kamerma, iz MIP-a ni do dan-danas nismo dobili službeno saopćenje je li ministar mislio ozbiljno ono što je govorio, ili je to bila tek neukusna šala.

Gdje je Hadžifejzović stao, tu je naš dobri i pošteni Baho Topalbećirević nastavio. E, taj vam je novinar nekoliko puta tokom spektakla u Titovoj ulici višekratno nagovorio 50 tisuća ljudi da skaču i prijete onima koji ne skaču, jer time, jasno je ko dan, mrze Bosnu. I Vječna bi se vatra – samo da može i umije – ugasila od stida. Patriotizam bi, ako već ne možemo bez njega, trebao biti inteligentan državni projekt, ne bi se smio prepustiti na milost sportskim novinarima. Taj naš Baho vjerovatno sve zna dok se drži sporta. Čim je zagazio u vode politike, gdje ništa ne zna, uprskao je sve što se dalo uprskati. To je isti onaj koji će proučiti dovu povodom uspjeha Amela Tuke, jer njemu “oni koji se krste ne smetaju”. Za njegove opetovane naredbe pred Vječnom vatrom možemo slobodno reći da su neukusne. Neću da skačem jer: a) imam istruhle zglobove i samo jedan pogrešan doskok mogao bi sve helaćiti, a onda jebo i patriotizam i sve, b) ne volim ni Bosnu ni c) Hercegovinu. Teško je voljeti te besprizorne teritorije zločina, korupcije, kriminala i naopakih ljudi… Najradije bih se zabio u kakvu fudbalski zaostalu zemlju (Luksemburg, Lihtenštajn, San Marino) i tamo do kraja života uživao u nezasluženoj starosnoj penziji od 11.000 eura. Ili dolara, svejedeno, meni to sve isto.

Gdje je Hadžifejzović stao, tu je naš dobri i pošteni Baho Topalbećirević nastavio. E, taj vam je novinar nekoliko puta tokom spektakla u Titovoj ulici višekratno nagovorio 50 tisuća ljudi da skaču i prijete onima koji ne skaču, jer time, jasno je ko dan, mrze Bosnu. I Vječna bi se vatra – samo da može i umije – ugasila od stida

Bošnjaci, kao centralni protagonisti predstave o kojoj pričamo, uz sve ostale nesreće koje su ih posljednjih decenija trale, imaju i vrlo neugodnu karakteristiku da vole Bosnu i Hercegovinu. I, kao da im već to nije dosta, pride još hoće da na tu ljubav natjeraju Srbe i Hrvate. Ali sve nam se nekako čini da s ovakvim Bošnjacima Srbi i Hrvati nikada neće zavoljeti BiH, što je fakat šteta, jer da smo svi malo bolji, kao što nismo, u njoj bi se zaista imalo šta voljeti. Time ne mislimo odgovornost za dezintegraciju države svaliti na Bošnjake, jer tuđa je to čorba, ali pošto se vole hvaliti integrativnim karakterom svoje politike, onda je red da preuzmu i ponešto odgovornosti za pomenuti cilj.

Zato, kada sljedeći put pobijedimo, dobro bi bilo da promijenimo slavljeničke tehnike i metode. Širimo ljubav, a ne skokove.