Sarajevo prihvatilo sve nepravde koje su mu nanijete, ali arapske turiste nije
Ne mogu se čudom načuditi, kako smo lako, kao po komandi, prihvatili da se saobraćajne nesreće u Sarajevu, sa povrijeđenim, a i mrtvim, dešavaju skoro svaki dan. Da u strogom centru grada u kafićima trešti narodna muzika, ona sa ujednačenim ritmom, nazalnim urlanjem pjevačice i tekstom: “Rodiću ti sina, na tebe da liči“; dok za šankom djevojke veselo poskakuju, uz vidno poznavanje ne tako teško pamtljivog teksta, sve na cipelama jarkih boja i tankih peta nekih cca. 25 centimetara visine.
Prihvatili smo da, ako primijetimo nabildane momke, malo šireg vrata i većeg obima glave za volanom, (izvinjavam se svim ljudima sličnog fizičkog izgleda sa normalnim navikama življenja), kako lagano voze paralelno sa automobilom u traci do njegove razmjenjujući informacije sa rado viđenim poznanikom, mi ne trubimo i ne remetimo razgovor. Bojimo se, jer mogu izvaditi pištolje, zato pustimo ljude da se ispričaju, vozimo pet kilometara na sat, pa sretni i veseli nastavimo vožnju, piše Nataša Gaon-Grujić na portalu Al jazeera Balkans.
Prihvatilo je Sarajevo da nam djeci usred dana kradu mobilne i novac, čak odgajamo djecu da u slučaju da ih zaustavi neki kriminalac i traži novac ili mobilni, odmah bez pogovora, sve daju.
Ne mogu da sa vama ne podijelim istinitu priču o dvoje djece kojima su roditelji dali najstarije modele mobilnih telefona, samo da im se mogu javiti. I tako, kao i svako prethodno jutro, tata je djecu ostavio na dnu ulice. Dječica se moraju popeti na vrh ulice i stići će do osnovne škole.
U tih stotinjak metara, koje je otac smatrao sigurnim, djecu zaustavlja lopov i od starijeg djeteta traži mobilni. Dječak iz školske torbe vadi mobilni i daje kriminalcu. Čvrsto steže mlađu sestru za ruku i trče prema školi. U jednom trenutku sestra se otrgla od brata, vratila se do kriminalca i dala mu i svoj mobilni.
Kada ju je mama pitala: „Zašto si se, ljubavi, vratila i dala mobilni’?“, djevojčica je odgovorila: „Pa, i ti i tata ste mi rekli da moramo lopovu dati sve što traži!?“
Prihvatili smo da primitivci bacaju smeće pored kante za smeće.
Prihvatili smo i to da izbacuju plućni sekret nasred ulice.
Prihvatili smo da se primitivcima ne suprotstavljamo, već se ponizno sklanjamo.
Prihvatili smo da nigdje nismo sigurni.
Prihvatili smo da je u Sarajevu Zemaljski muzej zatvoren već tri godine.
Sve smo ovo prihvatili, ali nismo Arape – turiste.
Da se razumijemo – i meni smeta kada sjede po parkovima na travi. Smeta mi i kada skinu obuću, pa noge stave na stol. Njima se, opet, sviđa zelenilo, voda, hrana, tržni centri, ma sve im se sviđa i ljudi lijepo troše novac.
Dolaze u grupama – mama, tata, djeca, bliža rodbina. Iz tržnih centara iznose pune kese kupljene garderobe, pa opet svi uđu u nekakve džipove i negdje se odvezu. Čitam na jednom portalu da dnevno potroše 300 KM. Zašto se onda bunimo? Osim ovog sjedenja na travi, nogu na stolu, nisam primijetila da bacaju smeće po ulici, da nepropisno voze, da pljuju po ulici, da djeci otimaju mobilne, uzimaju novac, pale automobile, postavljaju eksplozivne naprave, pljačkaju stanove…
Druga je stvar da li mi se sviđa to što prodajemo zemlju strancima ? Ne sviđa mi se. Kako se ovdje, na ovim prostorima, čovjek stalno mora nekome izvinjavati i pravdati, moram i ja. Ne bi mi se svidjelo ni da zemlju prodajemo stranim investitorima iz Njemačke, Italije, Amerike… ma niti iz jedne zemlje svijeta.
E, sada mogu nastaviti. Čitam sve više članaka o tome kako su Arapi kupili zemlju oko Sarajeva, pa sve do Tarčina. Ne sviđa mi se što prodajemo zemlju bosansku. Gradit će strani investitori moderna naselja sa bazenima, vještačkim jezerima.
I dok ovu našu lijepu zemlju razvlači kako ko stigne, malo na istok, malo na zapad, a u sredini je prodajemo, sve nešto mislim kako ovakva ljepotica od zemlje to nije zaslužila.
Za kraj, neka nama turista iz cijelog svijeta, oni su očigledno prije nego mi shvatili u kakvoj ljepoti živimo… a mi ćemo nastaviti po starom – na sve loše što se dešava, ili će se desiti, po običaju ćemo se navići…
