Čerkez za Fokus TV: “Matrice” za djecu nisu bauk

Matrica za rano prepoznavanje rizika od društveno neprihvatljivog ponašanja kod učenika u školama u BiH naišla je na pomiješane reakcije javnosti. Posebno su zabrinuti roditelji koji ne žele da njihovu djecu označavaju “šiframa” i “kodovima”.

Goran Čerkez, stručnjak za mentalno zdravlje i jedan od kreatora projekta matrica, poručio je roditeljima kako nemaju razloga za brigu jer se ne radi o sredstvu za stigmatiziranje i označavanje djece, već o opservacijskoj metodi kojom će učiteljima biti omogućeno da prije svega pomognu djeci u riziku.

Čerkeza i njegove kolege na kreiranje i implementaciju ovog projekta potakli su tragični događaji koji su potresli bosanskohercegovačku javnost, a koji su, prema njihovim riječima, mogli biti spriječeni pažljivijim pristupom i radom sa rizičnim dijelom učenika.

U intervjuu za Fokus, Čerkez je odgovorio na najčešće postavljana pitanja vezana za projekt i razjasnio kako se ne radi o sredstvu za diskriminaciju, nego o budućnosti obrazovanja i odgoja u školama.

FOKUS: Šta su to matrice za rano prepoznavanje rizika od društveno neprihvatljivog ponašanja kod učenika, ko je došao na ideju za kreiranje matrica i na osnovu čega je nastala potreba za matricama?

ČERKEZ: Nemili događaji u Sarajevu, koji se dešavaju i širom svjetskih gradova, dali su nam obavezu da prepoznamo i spriječimo nasilje. Krug stručnjaka od 30 ljudi sa međunarodnim iskustvom dali su sistemsko rješenje koje neće biti stigmatizirajuće ni za jedno dijete. 

VEZANI TEKST: Učenici u BiH dobijaju “šifre” za problematično ponašanje, roditelji negoduju (FOTO)

Prije svega, matrica nije instrument za šifriranje djece niti postavljanje dijagnoze. Neće pratiti nijedno dijete kroz život. Nikakvog šifriranja nema, samo prepoznavanje odnosa djeteta prema školi, odnos između djece, koji mogu pokazati da je dijete u nekom obliku rizika, ne samo za nasilje, nego da nad njim bude počinjeno nasilje. Može čak prepoznati talentiranu djecu kojoj se može pomoći da ispune svoj potencijal.

Najbitnije je da stručna služba isključivo sa roditeljem kontaktira i anonimno u interesu djeteta rješava problem, ne pred razredom niti na roditeljskom sastanku.

FOKUS: Da li su učitelji sposobni procijeniti i prepoznati probleme u djetetu, da li će proći neki trening?

ČERKEZ: Ovo pitanje mnoge zabrinjava. Ovaj proces mora educirati sve ljude koji možda nisu spremni prepoznati zabrinjavajuće pokazatelje. Međutim, oni ne mogu nanijeti nikakvu štetu jer će samo opservirati. Opservacija podrazumijeva samo posmatranje djeteta i njegovih reakcija, da li je agresivno, izdvojeno ili pak zabrinuto. 

Profesor neće stavljati nikakvu šifru ni dijagnozu, samo će primijetiti da dijete ima neki problem, a stručna služba će tražiti rješenje. Ono može biti prosto, smanjenje gradiva, uključenje u sekciju. Najkomplikovanije rješenje je individualni plan brige za dijete. Taj plan će obuhvatati sve načine kako djetetu pomoći.

FOKUS: Da li su roditelji pristali da im se djeca ocjenjuju na ovaj način?

ČERKEZ: Najbitnije je napomenuti da se djeca samo posmatraju, a ne klasifikuju i ne označavaju. Ovo je išlo u četiri srednje i devet osnovnih škola gdje je kadar bio kvalifikovan za ostvarivanje projekta, i već imaju komunikaciju s roditeljima i ustanovama za brigu o zdravlju. 

Sve je prošlo perfektno, bez otpora. Međutim, objašnjenje koje su roditelji dobili bilo je kvalitetno, i nismo imali negativnog odgovora. Komunikacija je najveća poteškoća, jer je trebalo provesti više vremena u komunikaciji s roditeljima na terenu. 

Kad roditelji čuju o kakvom se projektu radi, niko se sigurno neće usprotiviti. Sličan program koristili smo u prošlosti i za otkrivanje talentovane djece. Ako je djetetu dosadno na času, to može značiti da je ono napredno. Matrica profesoru daje mogućnost da otkrije kapacitete djece.

Zastrašivanje djece matricama je katastrofa, ona ne smije biti korištena za ucjenjivanje djece kako bi promijenili svoje ponašanje. Djecu moramo zaštititi, ona su pod velikim rizikom.

Nasilje se mora prijavljivati, to je zakonska obaveza, a mnogi ljudi bježe od toga. To je strah od moćnika.

FOKUS: Djeca će nakon opservacija dobijati “šifre” R-0, R-1 i R-2. Šta znače te šifre, kako će funkcionisati?

ČERKEZ: To nisu nikakve “šifre”, to je samo jednostavniji način da nastavnici zabilježe kako se dijete ponaša, gdje R-0 znači da dijete ne odstupa od norme i nema rizika. Upravo će u toj kategoriji biti 95% djece. 

Stručna služba nema razloga posmatrati tu djecu. Ako postoji mali broj djece sa oznakom R-1 to će označiti malo odstupanje od standardnog ponašanja, zbog određenih situacija u životu. To dijete će nakon razgovora dobiti pomoć, najčešće uz pomoć roditelja.

U slučaju R-2 postoje ozbiljna odstupanja, radi se o djeci za koju će se napraviti individualni plan po kom će se pomagati djetetu. Postoje djeca u teškoj socio-ekonomskoj situaciji u životu. To su djeca koja ne dolaze u školu, prose na ulici i prave ozbiljnije prekršaje. Tu djecu ne treba odstraniti iz društva niti poslati u zatvor. Trebamo im pomoći da izađu na pravi put. Cijela škola ima taj zadatak.

FOKUS: Da li će nastavnički kadar biti preplavljen birokratijom i tako izgubiti vrijeme za osnovni posao – učenje i obrazovanje djece?

ČERKEZ: Neće, njihov posao i jeste da se brinu o djeci. Ako ne znaju riješiti problem, imaju kolegu psihologa, roditelja ili bilo koga drugog. Više se neće moći previdjeti problem kod djeteta, a matrica će samo olakšati posao učiteljima da ne pišu beskrajne rečenice o ponašanju, već da jednostavnom oznakom označe problem.

Prof. Dr. Elmedin Omerbegović jedan je od kreatora projekta koji je unio internacionalno iskustvo u osmišljavanje matrice za prepoznavanje djece u riziku.

FOKUS: Ko su ljudi iza projekta, i koliko je vremena bilo potrebno da se projekat osmisli i implementira?

OMERBEGOVIĆ: Prvo je bilo potrebno ući u obrazovni sistem i prepoznati dijete koje pokazuje viktimogena i kriminogena ponašanja. Morali smo sistemski prepoznati ponašanje djece u školama.

Okidač koji nas je ubrzao bilo je samoubistvo dječaka u jednoj privatnoj školi u Sarajevu. Tada sam sa kolegom doktorom Goranom Čerkezom i profesoricom Dženanom Hrustemović. Zatražili smo vrijeme od nadležnog ministarstva da napravimo koncept ranog prepoznavanja djece u riziku na osnovu saznanja o djeci u našim školama u zadnjih 20 godina.

Skupili smo ekipu od 24 stručnjaka, 16 psihologa od čega osam doktora, neke doktore pedagoških nauka, socijalne struke i kriminologije, te stručnjake iz prakse. Na par radionica napravili smo pilot i nazvali ga matricom indikatora u školama.

Nastala je matrica sa osam faktora koja obuhvata 80 prisutnih ponašanja u našem školskom sistemu. Sa kolegama iz Republike Srpske testirali smo model sa stručnjacima iz svjetski poznate Delfi metode. Na uzorku od 430 nastavnika u Kantonu Sarajevo dobili smo konačnu verziju projekta.

Pilotirali smo u Kantonu Sarajevo, u devet osnovnih škola u devet opština, te četiri srednje škole u Banja Luci, Prijedoru, Bijeljini i Istočnom Sarajevu.