Predstave koje plaše djecu i odrasle

Društvena a posebno politička scena u Bosni i Hercegovini zatrovana je teškim riječima, uvredama, nacionalističkim iživljavanjima, oblicima primitivnog nacional-patriotizma, najgorim svađama. Na djelu je politika konflikta koju slijede stanovnici ove zemlje, prije svih odani poklonici ideja svojih nacionalnih vođa, smišljajući morbidne igrokaze.

Posljednji primjeri su karnevali, u Čapljini i u Livnu, koji su se umjesto praznika radosti pretvorili u neukusne političke predstave, piše Radio Slobodna Evropa.

U Livnu, na dječijem karnevalu, pročitan je tekst o haškoj presudi šestorki tzv. Herceg-Bosne, u kojem se ismijavaju sudije, a zatim je spaljena maskota koja je predstavljala sudiju Carmela Agiusa koji je izrekao konačnu presudu u predmetu “Jadranko Prlić i drugi”.

Spaljivanje maskote popraćeno je gromoglasnim aplauzom roditelja, učitelja i djece.

“Radi se o čistoj zloupotrebi djece. To je bilo u po dana, kao neki dječiji matine… Zaključio sam da šestogodišnjaci, naprimjer, imaju bogato iskustvo i znanje o radu Haškog pravosuđa. Ja, kad sam bio u njihovom dobu, imao sam uzore ili anti-uzore u sportistima ili u glumcima, nešto se nisam bavio sudovima, naprimjer, u Libanu”, kaže novinar i kolumnista magazina Buka i Aljazeera Balkans, Dragan Bursać.

“Ne vjerujem da djecu interesuje sudija čije ime ni mi stariji nismo znali dok nije spaljen u Livnu a prije toga u Čapljini. Ako je za djecu zanimljivo paljenje nekih starih ljudi koji su van sfere njihovog uobičajenog interesovanja, mogu pomisliti da su ona danas obrazovanija i informisanja. Ako nije tako onda, su na najgori način zloupotrebljena”, naglašava Bursać.

Nekoliko dana prije Livna, na karnevalu u Čapljini takođe je spaljena maskota sudije Carmela Agiusa.

Ali, glavna atrakcija, što je izazvalo brojne reakcije, bio je kovčeg ili tabut, te nišan na kojem je stajalo ime “Željko K.” Odigran je igrokaz sahrane – dženaze za Željka K.

I pored toga što nije ispisano prezime ali je postavljena karikatura lika, jasno je da se radi o Željku Komšiću, predsjedniku Demokratske fronte, koji je najavio kandidaturu za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Ta predstava koja ledi krv u žilama, izazvala je brojne reakcije i osude a sam Komšić je poručio da je to bilo “morbidno i bolesno”.

“Problem je trovanje mlađih ljudi fašizmom, nacionalizmom i vjerskim fanatizmom. To je suština zla, da djecu od malih nogu trujete takvim stvarima. To je ta fašistička ideologija. Ne treba to zvati nikakvim drugim imenom no fašizmom. Nažalost, živimo u takvoj zemlji da to izgleda postaje normalno. Moja generacija je već otrovana, ali je žalosno što nam djecu u to guraju”, poručio je Komšić.

U medijima se otvorila rasprava o tome da li se satira i demokratija, pokazani prije svega u Čapljin, shvataju na pravi način i da li je to sloboda govora?

Novinar Dragan Bursać kaže da po logici iz Čapljine, može se desiti da u Bosni i Hercegovini svako pali lutku onoga drugog.

“Krećem od premise da je to OK i demokratično, ali se pitam zašto nisu spalili lutku, recimo, Alojzija Stepinca. To bi isto tako bilo jako zanimljivo. Ne znam koliko je zanimljivo ako spaljujete sudiju koji je osudio Slobodana Praljka i uznike – kako kažu, i ako ‘sahranjujete’ Željka Komšića. To jeste demokratija ali u jednoj ruci, a mi obično imamo dvije ruke. Trebalo bi razmišljati da pravo na šalu i demokratiju ispoljimo na više načina a ovaj način koji smo vidjeli je desničarski ili klerikalno – fašistički. Nisam srećan kad se sloboda i demokratija ispoljavaju na taj način”, ocjenjuje Bursać.

Univerzitetski profesor Enes Osmančević događaje u Livnu i u Čapljini vidi kao način obračuna sa političkim neistomišljenicima.

“Politički život u BiH je, umjesto demokracije, partiokracija. Radi se o sveprisutnoj i potpunoj vladavini političkih partija i njihovih lidera. Svjedoci smo da se sve zloupotrebljava u cilju politike, političke promocije ili agitiranja. Karakteristično je za maškare da se tokom njihovog održavanja ispoljavaju i društveni stavovi”, kaže Osmančević.

Ali ovo što se sada dešava, navodi profesor Osmančević, je obračun s političkim neistomišljenicima i to u formi projekcije nekog stava, mišljenja ili strahova pojedinca – političkog vođe na mase.

“Tako se ta definirana poruka u političkom ili parapolitičkom štabu prenosi na puk, pa su i maškare koje se održavaju stotinama godina kao svečanost prije korizme, postale prostor s kojeg se šalju političke poruke i što najviše zabrinjava, dešava se obračun s političkim neistomišljenicima. To je jedna novost i jedan specifikum onoga što nazivamo poklade, maškare, fašnici”, navodi Osmančević.

Već mjesecima a može se reći i godinama, bh. političari se međusobno utrkuju ko će odapeti što otrovniju strijelu.

Posljednji nazivi kojim se časte su: “poturica, patološki lažov, halal ministri Srbi u Vijeću ministara, halal Hrvati koji se protive izbornom zakonu HDZ-a BiH” i tako dalje.

Dugogodišnji politički karneval

Analitičarka Tanja Topić odavno upozorava da javni i politički prostor u BiH zatrovan prljavim govorom i jednim neprihvatljivim stilom političke komunikacije i političkog ponašanja.

“Nisu u tome samo nosioci određenih funkcija i političari, njih prate i mediji i građani. Problem je što se kod nas ta prljavost u govoru, u političkoj komunikacuiji i ponašanju, pripisuje izbornoj kampanji i onda se to na neki način relativizira i smatra normalnim. To je jedna pogubna posljedica”, kaže Topić.

Imamo takvo stanje svijesti, ističe analitičarka Topić, gdje se govor mržnje, diskiriminacije, netolerancije i strašnih uvreda ne prepoznaje i ne osuđuje.

“Taj model ponašanja političara vrlo lako preuzimaju građani s kojim je lako manipulisati. Vrijeđanje je postalo prihvatljivo čak i poželjno. Imamo političare koji javno vrijeđaju novinare, žene, pripadnike drugih etničkih skupina a niko ih ne osuđuje. Čak se i aplaudira takvim istupima. Godinama smo izloženi politikama konflikata i došlo je vrijeme da se upitamo – da li građani svojom šutnjom upravo podržavaju politiku podjela, netolerancije i svađa i da li su oni saučesnici u svemu tome”, riječi su Tanje Topić.

Na opasku da politički karneval u BiH odavno traje, profesor Enes Osmančević kaže: “Politički karneval traje bezmalo oko 30 godina, u kojim se smjenjuju istina i laž, tragedija i farsa, gdje jednostavno to lakrdijašenje u politici ima za posljedicu masu obespravljenih, siromašnih, prognanih ljudi. Na drugoj strani su kvazi elite ili političke oligarhije koje žive od različitih opsjena, različitih vrsta obećanja i koji su potpomognuti od strane religijskih vođa”.