Šta skriva evropska „briga“ za nas?

Bečki „kongres“ predstavnika vodećih evropskih sila i zemalja bivše Jugoslavije, koje još nisu postale dio EU, nametnuo se kao glavna tema u ovoj sedmici. Naviknut da mi je prije pisanja prvo potrebno da u glavi stvorim „opipljivu“ sliku onoga što želim da kažem, brzo sam do nje došao, premda nisam siguran da sam tačno ocrtao ono što u sebi osjećam.

Slika odmah traži odgovor na pitanje da li je zarobljenik zahvalan svom čuvaru, zapravo onome ko ga je pobijedio i zarobio, na tome što ga svakodnevno hrani, bez obzira koliko obroci bili mršavi i neukusni?

Na to bi mi mogao uvjerljivo odgovoriti samo neko ko je to prošao, od Hitlerovih logora, preko američkih zatvora za ratne zarobljenike, do mučenika koji su, prije dvadesetak godina, na našim prostorima satjerivani u bodljikavu žicu.

Onima iz Keraterma i Trnopolja, sjećamo se, moglo se prebrojati svako rebro. No, od gladi nisu umirali, premda je to možda bilo i bolje nego od kame ili udaraca kundakom.

Od onih koji su tako nešto prošli nemam pomoć, pa i sliku koju sklapam u ocrtavanju našeg odnosa sa Zapadom nijansiram prema vlastitim dojmovima. Ipak znam da nije prema Zapadu nezahvalan prosječni Bosanac i Hercegovac, stradalnik iz ratnih i mirnodopskih vremena, kad u glavi ima spoznaju da je otud, kad je harala glad i žeđ, dobijao hiljade tona humanitarne pomoći. U poraću, takođe, milijarde dolara ili eura stizale su da nas pridignu iz pepela.

Kućno vaspitanje nalaže da se ne pljuje u ruku koja te hrani. Pa to i ne činimo. No, kad se spoznaje i informacije provrte malo dublje, kad oslušnemo drugi dio priče prisutne u našim ljudima, onda revoltirano znamo kazati da nas oni, u stvari – gule.

Sve što su uradili, a što je nalikovalo nekoj pomoći motivisanoj ljudskošću, u stvari je bilo sračunato. Humanitarnom taktikom evropski giganti maskirali su strategiju stavljanja svoje šape na nas i puštanja pijavica kojim će nam u dugom roku isisavati krv.

Naši ljudi u dijaspori, koji su se snašli i Bosnu preboljeli, možda se i naljute na moju „nestašnu“ misao da je možda i najbitniji dio te strategije Zapada bio da, koristeći naše mržnje i ratobornost, sa etiketom izbjeglica u stvari osvježe vlastitu krv. I to ne bilo kakvom uvoznom radnom snagom nego – bijelcima. K tome i dobro obrazovanim, kakve je stvarala socijalistička Jugoslavija. Tako su Njemačka, Danska, Švedska itd. popunile svoje potrebe za uvoznim nadničarima, i to za najteže i najprljavije poslove, a da to nisu bili – obojeni ljudi!

Umjesto tamnih, tamnijih i najtamnijih iz Turske, Afrike i Azije oni su dobili evropejski bijele Balkance. Dobili su i fakultetski obrazovane ljude koji će raditi na poslovima na kojim njihovi urođenici ne žele da rade ni sa svjedodžbom osnovne škole.

Mislim da je ovo i za budućnost možda najvažniji strateški cilj zemalja EU, koje će, uz jeftinu BIJELU radnu snagu, lako izvlačiti i biserne talente (za nauku, kulturu, sport…) ne samo iz nas nego i iz Bugara, Rumuna, Hrvata, Slovenaca… Svjesni su da, posebno Balkance, treba podobro istesati da bi ličili na njih, ali to je neuporedivo lakše nego izbijeliti pripadnika neke tamnopute ili žutolike rase.

To je što se tiče osvajanja svježe krvi. Drugo se zove tržišnom okupacijom i nametanjem svoga kapitala. Majka biznisa, banke, odavno su u BiH u stranom vlasništvu, sem jedne. Svi veliki projekti, sa masnim zaradama, takođe su pripadali njima. Tek odnedavno, na primjer, naše građevinske firme dobile su ponešto prostora na domaćem tržištu. No, proizvođačima robe široke potrošnje nije ostalo gotovo ništa. Pogledajte u svoju korpu, kad prilazite blagajni nekog tržnog centra, i sve će vam se samo kazati. Naši potrošači pod potpunom su stranom okupacijom.

No, još štošta ostalo je da se dovrši. U tome i jeste razlog upornosti Evropske unije da i preostale Balkance smjesti pod svoj kišobran. I da pri tome glumi nekoga ko to sve radi iz čiste dobrote i brige za nesnađene ljude i države.

Gadi mi se to što svoje osvajanje preostalih balkanskih država EU prozirno pravda brigom za naš boljitak. Jednako se jezim na dio nas koji živimo u pogrešnom uvjerenju da jeftino prodajemo svoju kožu…

Eto, ove sedmice su nam u Beču obećali 600 miliona eura za infrastrukturne projekte, a do 2018. kažu da će u našu i bliske nam državice plasirati oko 30 milijardi eura investicione POMOĆI.

Jedan njihov visoki funkcioner nam je, pri tome, priprijetio da toj njihovoj dobroti ipak stiže kraj. Kaže: Ne gledajte u EU kao u bankomat!

Moji zaključci jako su jednostavni:

• Evropa nam može donijeti boljitak
• Evropa nas grli jer od toga ima koristi ili je tek očekuje
• Ona je ta koja bira i diktira; mi smo nevjesta koju prodaju na aukciji, bez prava da utječemo na svoju sudbinu

Gadi mi se to što oni svoje osvajanje preostalih balkanskih država prozirno pravdaju brigom za naš boljitak. Jednako se jezim na dio nas koji žive u pogrešnom uvjerenju da jeftino prodajemo svoju kožu. Kao da nas neko uopšte pita za cijenu?

Ništa nije do nas. Sve je do političkih i ekonomskih divova. Karte su davno tako podijeljene da glavni zgodici pripadaju njima, a sitniš nama. Tu se u doglednoj budućnosti ništa ne da promijeniti.