Sjećanje na dr. Fahrudina Ćorovića: Coco je za Sarajlije bio više od doktora

Rijetki su ljudi koji svojom pozitivnim stavom kroz cijeli život šire pozitivnu energiju oko sebe. Gdje god se pojave ljude čine boljim, sretnijim, veselijim ili zdravijim. Takve ljude njihovo okruženje uvijek je rado primalo, ljudi su ih voljeli i nisu nikada padali u zaborav. Takvim, posebnim ljudima, pripadao je i doktor Fahrudin Ćorović, kojeg su svi, u Sarajevu, a i mnogo šire, poznavali kao Coco.

Svi koji su ga poznavali, družili se s njim ili dobili njegovu stručnu liječničku pomoć, zapamtili su ga po dobru i mogu reći da su imali privilegiju upoznati ga. Sinteza njegovog života bila je – nesebično davanje onog najboljeg ljudskog od sebe drugima, bilo da je riječ o medicini, sportu, komšiluku ili porodici. Zbog toga će biti upamćen kao veliki altruist, koji nikad nije očekivao nikakvu korist za trud, vrijeme i pažnju koju je drugima posvećivao.

Dr. Fahrudin Ćorović rođen je 18.06.1935. godine u Sarajevu. Bio je pravo sarajevsko dijete iz starog dijela grada upućen na Sarajevo kao temelj svog bića i na ljude oko sebe. Osnovnu školu i realnu mušku gimnaziju završio je u Sarajevu, a zatim i Medicinski fakultet, također u Sarajevu iz kojeg nije odlazio osim kad je baš morao poslom ili vođen svojim humanim pozivom.

Za njegovo rano djetinjstvo vezan je događaj iz kojeg će dobiti nadimak – Coco – po kojem je bio poznat. On je poslije Drugog svjetskog rata obolio od trbušnog tifusa i za vrijeme bolesti morao je biti ošišan do gole kože, ali mu je po ozdravljenju kosa postala vrlo kovrdžava pa je tako prvo nastao nadimak Čičko, Cicko, a zatim se promijenio u Cocko da bi na kraju od svega ostalo – Coco. Čitav život je ostao poznat po tom nadimku za koji su samo rijetki i njegovi najbliži znali kako je nastao, ali su ga svi poznavali kao “našeg Cocu“. A tokom života je postao poznat u raznim sferama života.

Dr. Fahrudin Ćorović: Njegov životni poziv bila je medicina

Tokom školovanja je bio veoma aktivan u više sportova pa je tako u jednom trenutku bio fudbaler juniorske ekipe FK Sarajevo, igrač stonog tenisa, ali je najveće uspjehe postizao igrajući hokej u HK Bosna, u vrijeme kad je taj sport tek „otkrivan“ u Sarajevu. U historiji bh. sporta i hokeja ostat će upamćen gol koji je mladi Fahrudin Ćorović dao u hokejaškoj utakmici protiv tada već slavnog beogradskog Partizana. Bio je to prvi gol koji je HK Bosna postigla u nekoj zvaničnoj utakmici. Hokej se u to vrijeme trenirao i igrao na zaleđenom jezeru pored današnje Pionirske doline, na kojem je kasnije napravljen Olimpijski stadion Koševo. Bavio se i planinarenjem, osvajao vrhove i volio sport čitav svoj život.

Ali, njegov životni poziv bila je – medicina. Poslije završenog studija medicine, idući za poslom svoj prvi angažman u opštoj praksi je započeo u tadašnjoj zdravstvenoj stanici Breza. U to vrijeme je upoznao i ljubav svog života, Mostarku Zijadetu Ramić, svoju buduću suprugu. Upravo zbog odluke da uđe u bračnu zajednicu riješio je da počne živjeti u sarajevskom prigradskom naselju Butmiru, i to na Poljoprivrednom dobru, gdje je supruga Zijada već bila zaposlena.

I tako, od 1970. godine dr. Fahrudin Ćorović, gradsko dijete i talentovani sportista, postaje stanovnik Butmira sve do završetka rata i selidbe nekoliko stotina metara dalje, na Ilidžu.

Taj period će obilježiti i njegov, i život njegove porodice, ali i život komšija i prijatelja iz Butmira koji će ga upamtiti kao “njihovog doktora Cocu“, koji im je u svaka doba dana i noći prvi priskakao u pomoć, liječio, tješio i za svakog imao lijepu ili mudru riječ.

Dr. Ćorović: “Rane od metaka i gelera mogu se nekako „zakrpiti“, ali rane na duši ostaju zauvijek”

Dr. Ćorović, kao autoritet u svojoj struci bio je poznat među kolegama i pacijentima. Svoj je radni vijek proveo jedno vrijeme radeći u Domu zdravlja „Omer Maslić“, zatim u ambulanti na Grbavici, a najveći dio ljekarske karijere proveo je u Regionalnom zavodu za zdravstvenu zaštitu u Sarajevu. Po specijalizaciji je bio epidemiolog pa je radio po cijeloj Bosni i Hercegovini, u vrijeme gradnje i otvaranja velikih fabrika, radnih akcija i raznih masovnih okupljanja, ali i prirodnih katastrofa koje su sa sobom nosile rizike od epidemija.

Tako je u svojoj profesionalnoj borbi protiv zaraznih bolesti boravio i u misiji u Tanzaniji, gdje se našao 1986. godine, radeći godinu sa radnicima Energoinvesta, koji su se bavili velikim projektima u nesvrstanoj Africi.

U svojoj bogatoj ljekarskoj karijeri napisao je veliki broj naučnih radova. Bio je to plod bogate stručne prakse i iskustva, a kojima je vrlo kompetentno predstavljao svoju struku.

Uporedo sa obavljanjem ljekarskom profesijom, dr. Fahrudin Ćorović od 1969. godine počinje i svoj rad u Crvenom krstu. Godinama je bio predavač i ispitivač prve pomoći za Opštinu Ilidža, gdje ga svi vozači pamtili po strogom i detaljnom ispitu iz prve pomoći za vozački ispit.

Svoj je radni vijek proveo jedno vrijeme radeći u Domu zdravlja „Omer Maslić“, zatim u ambulanti na Grbavici, a najveći dio ljekarske karijere proveo je u Regionalnom zavodu za zdravstvenu zaštitu u Sarajevu

Njegov humanitarni rad u Crvenom krstu i zalaganje za dobrobit drugih ljudi nije ostao neprimjećen. Za posebna zalaganja i postignute uspjehe u izvršavanju humanitarnih ciljeva i zadataka Crvenog krsta dr. Ćorović je postao dobitnik Zlatnog znaka i dva puta Srebrnog znaka – visokog priznanja Crvenog krsta BiH za najzaslužnije aktiviste.

Kruna priznanja njegovog humanitarnog rada desila se 1984. godine kad dr. Ćorović ponosno prima Spomen plaketu grada Sarajeva za doprinos ukupnom razvoju grada.

Izvan službene i javne profesionalne karijere mještani Butmira će ga dugo pamtiti jer je stekao veliki broj prijatelja među komšijama i pacijentima i po tome što je dugo bio njihov jedini ljekar, koji je liječio skoro sve bolesti i čitave porodice po principu sadašnjih porodičnih ljekara.

Tako su ga pamtile sve generacije – od dede do praunuka, a brojne familije koje su imale mogućnost da koriste njegovo široko znanje i poznavanje medicine, puno više nego mu je zvanična specijalizacija epidemiologije pružala. Tako je godinama i vrlo nesebično obrazovao i ljude oko sebe i prenosio znanja iz primarne medicine, učeći stanovnike dobrim higijenskim navikama, prevenciji zaraznih bolesti i zdravom životu.

U Butmiru je ostao i u najtežim danima. Početak rata sa svojom porodicom dočekuje kod kuće u Butmiru i odmah se stavlja na raspolaganje Teritorijalnoj odbrani RBiH, gdje daje ključni doprinos u formiranju ratne ambulante i stvaranju sanitetskog tima u koji su ušli medicinski radnici sa butmirskog područja.

Dr. Fahrudin Ćorović: Veliki čovjek

Prvi sanitetski materijal i lijekove je obezbijedio iz svojih ličnih zaliha. Nakon toga je organizovao i prikupljanje lijekova iz kućnih apoteka i postigao da ni jedan lijek ne bude neiskorišten pa je svaki zavoj, tableta, medicinski pribor… bio na raspolaganju onima kome je bilo najpotrebnije u tom kritičnom periodu. Rad pripadnika sanitetskog tima na čelu sa dr. Fahrudinom Ćorovićem bio je od nemjerljivog značaja, kako za borce tako i za civilno stanovništvo Butmira i okolnih naselja, s obzirom da su ostali medicinski punktovi bili znatno udaljeni. Važnost butmirske ambulante se ogledala i u njenom položaju, jer se nalazila na putu spasa iz opkoljenog Sarajeva, bilo preko piste, „plavog puta“ ili kroz tunel, tako da je veliki broj boraca i civila na svome putu kroz Butmir prvu pomoć potražilo i dobilo upravo na ovom punktu.

Iako je svoj radni vijek proveo kao specijalista epidemiolog, ratno vrijeme je učinilo da bude i ratni hirurg, ortoped, internista, akušer… Sa svojim medicinskim timom sanirao je sve vrste ratnih povreda, specifičnih bolesti…

Njegovo znanje, vedar duh, predanost poslu u znatnoj mjeri su podizali moral boraca i građana. Ljekar u ratu nije značilo biti od pomoći samo u zgradi ambulante, nego biti i na prvim borbenim linijama Bjelašnice i Igmana, u najtežim zimskim uvjetima na -20 C i pod neprijateljskom vatrom.

Često je znao reći da se rane od metaka i gelera mogu nekako „zakrpiti“, ali rane na duši ostaju zauvijek. Iz tog razloga možda je i najteži dio njegovog posla u ratu bio trenutak u kojem je njegovo prisustvo bilo skoro pa obavezno, a to je trenutak saopštavanja svom prijatelju, komšiji, saborcu najtužnijih vijesti o gubitku najmilijih. Ostavilo je to tragove i rane i na njegovoj duši, a vremenom i na zdravlju. Kraj rata dočekao je sa porodicom u Butmiru. Uniformu je zamijenio bijelim mantilom i svoj rad nastavio u Domu zdravlja na Ilidži, dakle opet nedaleko od svog komšiluka.

Njegov doprinos medicinskoj brizi za građane u ratu i miru ostao je zapamćen kao rijedak primjer nesebične požrtvovanosti za čovjeka i pacijenta. Bio je iznad svega dobar čovjek, divan otac, brižan suprug i nježan dedo. Uvijek spreman za šalu, najčešće na svoj račun, svuda oko sebe je širio pozitivnu energiju i dobro raspoloženje. Činio je dobar dio duše i onaj najbolji dio Sarajeva, kojem je dao sve najbolje od sebe.

Doktor Fahrudin Čorović – Coco, preminuo je 18. januara 2012. godine.