U BiH sve po zakonu: Umjesto bivšeg borca, primili suprugu bivšeg direktora

Sve po zakonu, a Gračanicu potresa događaj koji je eklatantan primjer borbe “običnog” čovjeka sa sistemom i nepotizmom.

Riječ je o bivšem borcu koji je u prethodne četiri godine sezonski radio kao ložač u školi. Kada se nedavno na konkursu otvorila pozicija za mjesto čistača za prijem u stalni radni odnos nastupili su problemi.

Zbog više bodova na intervjuu primljena je supruga bivšeg direktora, sadašnjeg uposlenika Druge osnovne škole i da stvar bude apsolutno paradoksalna, člana komisije za prijem uposlenika, koji je intervjuisao i našeg sagovornika koji na kraju zbog manjeg broja bodova ostaje bez posla, piše Radio Slobodna Evropa.

Četrdesetčetvorogodišnjem Mirsadu Dogdiću iz Malešića kod Gračanice, koji je već 23 godine na birou to je u startu bilo sumnjivo:

“Po pitanju intervjua, ja kad sam došao taj dan pred komisiju, tu je bio u komisiji direktor škole Kemal Helić i mene je iznenadilo da je tu bio i Ifad Kruškić, bivši direktor škole. Iznenadilo me je to, hajde reko ne razumijem se u te stvari ali čudno mi je bilo da je on tu zbog toga što se na konkurs prijavila njegova supruga”, priča.

Predsjednik Udruženja ratnih vojnih invalida Gračanica Zijad Kapetanović ogorčen je ovakvim odnosom prema borcima, pa i u konkretnom slučaju prema gospodinu Dogdiću:

“Problem je nastao kod prijema u radni odnos u Drugoj osnovnoj školi u Gračanici, gdje je primljena supruga bivšeg direktora i sadašnjeg uposlenika škole, a Mirsad je ostao bez zaposlenja. Da bude sve jasno, podvlačim, on je konkurisao na poziciju čistača, ne dakle direktora, nego čistača, da bude čistač, da čisti po školi. Ne može bivši borac danas da bude ni čistač WC-a”, komentariše Kapetanović.

U ovom konkretnom slučaju, kažu nadležni, sve je urađeno po zakonu. To nam potvrđuje i direktor Druge osnovne škole u Gračanici Kemal Helić:

“Mislim da je tu problem malo širi, a ako Udruženje ratnih vojnih invalida misli da treba potencirati invalide onda to treba ugraditi u pravilnik. Trebalo je ići prema ministarstvu i da ministar ili izmjeni pravilnik ili da neku instrukciju. Ovako mi smo dužni raditi po zakonu i tako smo i radili”, tvrdi Helić.

Naš sagovornik sa početka priče kaže kako je u školi radio sve, dokazivao se, kako bi možda jednog dana dobio stalni radni odnos. Bio je ložač, domar, keramičar, vodio je folklornu sekciju. Bilo je uzalud. Zato se pita:

“Da li ima iko u ovoj državi u ovim kantonima, institucijama da ima imalo osjećaja za ove, ovakve nas? Da li ja nakon svega kroz šta sam prošao, kao maloljetnik otišao u vojsku sa 17 godina, bio tri puta ranjen, ostao bez pola stopala, da mi se ovo danas ovako radi i da se ovako odnose prema nama. Zašto sam ja dao svoju mladost?”

Sve je ovo moguće po zakonu, pravilima i procedurama koji omogućavaju političko udomljavanje pojedinaca. O moralu ovom prilikom nećemo.