“Ludo hrabri” Hercegovac: Deaktivirao sam 500 ubica i nisam nastradao

Na desetak kilometara od Ljubinja nalazi se selo Mišljen, nekad je tu bila, u toku posljednjeg rata linija razdvajanja, a kad je linija razdvajanja u pitanju, znamo da su tu minska polja, ljudi žive sa minam, ali i sami ih skidaju.

Za Čedu Đordana, već dvije decenije, strah ne prestaje. Kako kaže, život uz minsko polje nije lak, neizvjesnost i svakodnevni strah od nesreće je stalno prisutan.

Kako bi sebi i svojoj porodici, osigurao bezbjedniji život, odlučio je da se sam pobrine za uklanjanje mina. Jednostavno, pronalazi ih i uklanja iako mu je sa svakim korakom život ugrožen.

Prvi Čedin susret sa minama desio se prije nešto više od petnaest godina. Požari su ostavili pustoš na ionako pustim hercegovačkim goletima. Dobar broj mina nije eksplodirao, vrebale su čobane i stoku.

– Bili su ovdje požari, poslije požara na mjestima gdje nisu aktivirane, pojavile su se, vidiš pred sobom ubice, gledaš kako ćeš mu prići, a morali smo tako, jer smo ostali ovjde, morao sam da stočarim, sve je bilo minirano. Imao sam komšiju ovdje, koji nije radio oko mina, ali je nastradao. Digao sam preko 500, a nisam nastradao. Da li je sreća, da li je nesreća, uglavnom desilo se kako se desilo, priča Čedo.

Selo ima četiri stanovnika, a veoma lošim putem se stiže do njega. U selu Mišljen, život je težak. Najteže im pada samoća.

– Pa loše, loše što nemamo kome reći dobro jutro, popričati, pozvati na kafu jedni druge, sami nas dvoje, imamo još tu dvoje u komšiluku, starijih, jedino kad nam neko dođe iz drugog sela, grada, tada smo radosni, priča Mara Đordan.

Kada čujete šta Čedo radi, priučeni deminer, pomislite da je ovaj čovjek bez straha. Hrabro pristupa tim metalnim ubicama, skida upaljače, pa neke od njih sklanja, kako bi Hercegovci rekli u škripinu. Podsjećaju na zlo vrijeme koje je iza nas. Ali, nije samo Čedu strah.

– Kažu da se i lud boji, kako bi rekao da se ne bojim, ali čim sam ih dizao znači da je umanjen strah, ali ga ima, kaže Čedo.

Mara dodaje da je strah uvijek pristuan.

– Bojimo se, uvijek se bojimo, i kad idemo tamo kroz minsko polje, uvijek gledam gdje ću stati. Toliko je vremena prošlo, ali nikad ne možemo reći nema više mina, uvijek se bojimo i mislimo o njima.

– Govorila je odvedite ga u Hag, od tamo će se vratiti živ, a iz minskog polja, ne znam hoće li, dodaje Čedo.

Čedu je osnovno zanimanje stočarsvo. Ovce, krave, konji… Do sada je imao dosta štete, stradalo mu je petnestak jagnjadi, desetak konja. Sve u minskom polju. Čedo je pokazivao nadležnim gdje postaviti table sa upozorenjem da je prostor zagađen minama. Na njima piše da je ulazak u minsko polje, krivično djelo.

– I zadnju tablu kada su postavili, na njima piše, ulazak tamo kažnjivo djelo, a da bi ja utjerao svoju stoku u svoju ogradu, optužen sam da sam učinio kažnjivo djelo, ne dižu se, zašto, da li je nemoć, ne znam o čemu se radi. Govorili su mi za plaćanje poreza, kad mi deminiraju imovinu tada ću i platiti porez.

Kompletnu priču o ovom neobično hrabrom čovjeku pogledajte u priloženom videu.