Dobrotvor koji o svom dobru ne priča: Sramota je dati pa o tome pričati!

Nikada on to ne bi rekao sam, ne bi ni usput spomenuo. Ni kada ga direktno i jasno pitate za njegova dobročinstva, među kojima je posljednje – donacija vrijedna četvrtinu miliona konvertabilnih maraka (125.000 eura), a od koje se već gradi dom za djecu s posebnim potrebama u Tešnju, Hajrudin Ahmetlić pravi se da ne čuje.

“Nije to mala stvar – da jedan čovjek donira 250.000 maraka”, kažemo mu, a on slegne ramenima, blago se nasmiješi i odgovori: “Sramota je dati pa onda o tome pričati.”

Hajrudin Ahmetlić, vlasnik kompanije HIFA Petrol, najstariji od petero braće Ahmetlića, suvlasnika Hifa Grupacije, poznatih u Tešnju, ali i cijeloj Bosni i Hercegovini, po uspješnom poduzetništvu, zapošljavanju velikog broja radnika i filantropiji, ovih dana realizira projekat koji općina Tešanj nije mogla godinama – uz stari Dom za djecu i omladinu s posebnim potrebama, tek nešto veći od 60 kvadratnih metara, gradi nov i moderan objekat s vrtom, koji se prostire na 300 kvadrata.

Moje je samo ono što sam dao

Pitamo ga kako je došlo do toga, je li to, možda, od njega tražila Općina, Centar za socijalni rad, ili roditelji…

“Nije niko… Sam sam otišao u Općinu i pitao načelnika šta mogu uraditi za svoj grad, kazavši da sam spreman odmah uplatiti 250.000 do 300.000 maraka [125.000 do 150.000 eura]. Načelnik mi je rekao da ima u planu tri projekta – neku saobraćajnicu, ali da za to već imaju neka sredstva, da ima i biblioteka, ali da će to finansirati TIKA, te da postoji projekat za proširenje Doma za djecu i omladinu s posebnim potrebama. Bez razmišljanja sam odmah rekao da ću uzeti ovo treće, jer sam slab na nemoćne i siromašne, a na djecu posebno”, kaže Hajrudin i moli da o tome njega puno ne pitamo.

“Ja se uvijek vodimo onom – da je moje samo ono što sam dao”, kaže i skreće priču na druge teme.

Za razliku od njega, direktorica Centra za socijalni rad Sabrija Kavazović rado priča o ovoj donaciji.

“Ne znam koje su to riječi koje su dovoljne da se zahvalim gospodinu Ahmetliću za ovu donaciju, a koja u potpunosti zatvara finansijsku konstrukciju za izgradnju novog doma. I ovo nije prvi put – on i njegova cijela porodica uvijek pomažu. Kada naravimo novi dom, a to će biti vrlo skoro, sad za početak nove školske godine, laknut će mnogima – prije svega roditeljima i djeci, a onda i nama koji toj djeci osiguravamo dodatnu njegu, obuku, obrazovanje…”

Iščekivanje septembra

Dok priča kako se u dosadašnjem, skučenom domu teško odvijao dnevi boravak za 30-ero djece, a koji su već jednom adaptirali uz pomoć donacija glumca Ilira Tafe i univerzitetskog profesora Nedžada Korajlića, oko nje trčkara desetogodišnja Vahdeta Hajdarević, plavokosa djevojčica, koja, kako kaže, ne voli školu, ali voli dnevni boravak u Domu. Vahdeta ima problema s govorom, zbog čega joj je teško pratiti školski program.

Njena majka Fahira, prije nego krene s pričom o svojoj djevojčici, želi se prvo zahvaliti “dobrom čovjeku Ahmetliću”.

“Sretna sam što postoje ljudi kao što je dobri čovjek Hajrudin Ahmetlić i što će moje dijete moći ići u novi dom, gdje će da uči, da napreduje i igra se s djecom.”

Vahdeta, koja je završila četvrti razred osnove škole, kaže njena majka, nije naišla na strpljenje učitelja, niti na sućut djece.

“Kako, zbog tumora koji ima na mozgu, slabo izgovara neke riječi, sporija je od ostale djece i ne može sve da stigne, pa joj se djeca smiju, zadirkuju je, a nastavnici nemaju vremena da joj se posvete. Zbog toga ona mrzi školu, ali voli da ide u dnevni boravak u Dom, gdje s njom rade logopedi, defektolozi, socijalni psiholozi… Na početku učiteljica bi me samo nazvala i kazala da je vodim kući. jer ne može s njom raditi, a prošlu čitavu godinu išla sam s njom u školu i sjedila s njom u klupi, baš kao da sam i ja učenik, samo da bih olakšala i Vahdeti, i učiteljici”, priča Fahira.

I mala Vahdeta kaže kako jedva čeka da se završi raspust i dođe septembar, kada će ponovo krenuti u dnevni boravak u Domu, a koji će, sada biti “velik i lijep”, pa nabraja imena djece i nastavnika koje tamo voli i koje jedva čeka da vidi.

Uživanje u dječijoj sreći

Tu je i Rasema Hajrić sa 20-godišnjim sinom Salihom, koji već nekoliko godina odlazi u Dom. I Rasema se zahvaljuje Hajrudinu Ahmetliću, raduje se novim prostorijama, činjenici da će sada biti mjesta i za dodatne aktivnosti, ali i stručno osoblje koje će raditi s djecom.

Njen sin, obolio od cerebralne paralize, a koji je regularno završio osnovnu školu, sada, kaže, samo živi za dane kada ide u Dom na dnevni boravak, jer tamo “uči, sadi povrće, pravi ukrase od keramike…” Pitamo ga zna li ko je Hajrudin Ahmetlić, a Salih poskoči sa stolice i veselo kaže: “Znam – Ahmetlija, kako da ne znam. Hvala mu.”

Direktorica Centra za socijalni rad pokušava dočarati veličinu dobročinstva Hajrudina Ahmetlića, pa priča kako će tek sada, kada se otvore nove prostorije, moći angažirati dodatno osoblje, prije svega veći broj defektologa i psihologa, kako će djeca imati odvojen prostor za radnu terapiju i učionice za dopunsku nastavu… kako će moći uključiti i djecu iz okolnih mjesta, kao što su Usora i Doboj – Jug, a koja nemaju takvu ustanovu. I, konačno, kako će moći tražiti da Dom za djecu i omladinu s posebnim potrebama, koji je do sada egzistirao kao projekat, dobije status javne ustanove.

I na gradilištu, gdje se uveliko naziru prostorije novog doma, a na kojem kao mravi vrijedno rade građevinari firme Inter iz Tešanjke, sretni su zbog donacije Hajrudina Ahmetlića.

“Evo, nas deset-jedanaest radimo svaki dan. Još malo pa ćemo završiti, mora biti sve u roku od 30 dana, taman kad krene školska godina. A kada je sve plaćeno, i kada nema sekiracije hoćemo li naplatiti svoj rad, onda je rad i lakši”, kaže jedan radnik.

Hajrudin objašnjava za šta će koja prostorija služiti, a onda pokazuje na veliki dnevni boravak, koji će velikim dijelom biti u staklu i iz kojeg će se izlaziti u vrt.

“Tražio sam da se napravi i bašta, da djeca ne budu stalno u zatvorenom, da to bude human prostor”, kaže i, prije nego krenemo na put ka Sarajevu, dodaje: “Nemojte pisati puno o meni, pišite o djeci i dođite kada se dom završi, da zajedno uživamo u njihovoj sreći.”

Biznismen od malih nogu

Na pitanje koliko je težak put do uspješnog biznismena i kada je on, zapravo, počeo, Hajrudin, pola u šali, a pola ozbiljno, kaže:

„Eh, počeo je kad sam imao šest godina’ i nastavlja: ‘Tada si morao imati punih sedam da kreneš u školu, a mene je mati nekako upisala sa šest. Nana je na nju galamila, misleći da idem uzalud, a kada sam počeo donositi sve same petice, smirila se. I tako ja – peticu po peticu i prvi razred završim odličnim.

Onda dobijem para – dao mi dedo, dala nana, dajdža, amidža… Pun mi džep para. I kud ću s njima, šta ću – ja na pijacu i kupim 50 pilića i veliku vreću koncentrata. Čuo sam od nekog da pilići jedu koncentrat, pa ja to kupim, jedva onako mali to do kuće donesem. Međutim, nisam smio nikom pokazat piliće, pa odem ispod kuće i napravim im neku ogradicu, misleći kako niko neće otkriti moju tajnu.

Međutim, pilići propijukali i brzo se moja tajna otkrila. Nani nije bilo pravo što sam pare u to potrošio, čak je mamu i ružila što nije pazila u šta trošim, ali me moj dedo uzeo na krilo, pomilovao po glavi i kazao: ‘E, vidite, ja mislim da on ništa nije pogriješio, on je uložio u ekonomiju (tako se to tad govorilo) i od njega će biti veliki radnik’.”